"Desant na Drvar" u jednoj minuti: Dimitrije želi da se njegov grad probudi iz prošlosti
Više od 50 godina kasnije, Drvar je opština koja pamti svježiji rat od onog koji je oživljen pod Hadžićevom rediteljskom palicom. Posljedice sukoba odigranih na ovim prostorima u 90-tim godinama i dalje su vidljive. Ruševine zarasle u korov svjedoče o nesretnim vremenima. Zarđale kapije zaključane su pred napuštenim zidovima nekadašnjih poslovnih objekata. U prošlosti moderni sportski centar sa bazenom kakvim se nisu mogli podičiti ni mnogo veći gradovi, danas je oronuo i pust. Partizanski spomenici, slomljeni i rasuti. Tek pokoji stih urezan u kamenu sjeća na njihovu veličinu.
Uspavan je Drvar u udobnoj kolijevci od zelenila i žubora Unca. Sanja i čeka nove generacije da ga probude. A oni dolaze. I kako vide svoj grad pokazali su kroz samo jednu filmsku minutu.
Dimitrije Morača odličan je učenik 7. razreda Osnovne škole u Drvaru. Kada je dobio priliku da u 60 sekundi pokaže svoju kreativnost i ukaže na probleme koji ga muče i nadanja kojima stremi, iskoristio ju je na pravi način i uz pomoć svojih trenera Ljubiše Vasića i Gorana Radića snimio je "Desant na Drvar II".
"Dimitrije je došao sa jasnom idejom šta želi da snimi, a sam naziv filma je osmislila grupa djece koja je učestvovala na našem treningu. Prvo smo se šalili, a onda smo shvatili da naslov zaista odgovara filmu koji je Dimitrije želio da snimi", objašnjava Ljubiša Vasić, trener i koordinator iz NVO Genesis Projecta iz Banje Luke.
Zajedno sa kolegom Goranom Radićem, Ljubiša je proveo pet dana u Drvaru sa grupom od 17 djece uzrasta od sedam do 15 godina. Oni su učestvovali na treningu o snimanju jednominutnih filmova koji je održan u sklopu aktivnosti "Promocija interkulturalnog, inkluzivnog i mirovnog obrazovanja i prevencije nasilja među djecom". Ovu aktivnost realizuje NVO Genesis Project u okviru projekta "Primjena koncepta ljudske sigurnosti u cilju stabilizacije zajednica u Kantonu 10" koji finansira UN Fond za ljudsku sigurnost, a implementiraju ga UN agencije u BiH (UNICEF, IOM, UNHCR i UNDP).
Djeca kroz jednominutne filmove iskazuju svoja mišljenja, stavove, ideje ili dižu glas o svojim i problemima svojih vršnjaka. Na petodnevnom treningu, vođeni svojim trenerima, oni uče sve o snimanju jednog takvog filma, počevši od pisanja scenarija do montaže.
Iako snimanje jednog tako kratkog filma izgleda kao mačiji kašalj, treneri kažu - to uopšte nije tako.
"Neka djeca odmah dođu sa jasnom idejom o tome šta žele snimiti i reći putem svoga filma, a neko u početku nema ideja, a ima želju da radi. Tada smo svi na mukama, jer imamo samo pet dana da za kompletnu realizaciju", objašnjava kroz smijeh Goran Radić. Ipak, dječija kreativnost, dodaje, uvijek na kraju pobijedi.
"Sva djeca su izuzetno kreativna i nekada bolje od odraslih primjećuju probleme koji nas okružuju. Treba im dati priliku da iznesu svoj stav", ističe Goran. Dimitrije je svoj desant snimio, jer želi da se njegov grad probudi iz sna i života u prošlosti. Drvar mnogo voli, ali "toliko toga bi promijenio..." Tužne slike s početka ovog teksta stale su u njegovu filmsku minutu. Nijeme. A opet su rekle sve.
"Bosno moja poharana, zemljo moja neorana, četiri ljeta nesijana...", stihovi su koje je zabilježio na jednom od brojnih urušenih i uništenih spomenika.
"Ima mnogo ruševina u Drvaru, ja hoću da to neko obnovi", priča nam Dimitrije i objašnjava: "Ne želim da moj grad pamte po nečemu što je postojalo, hoću da ga pamte po nečemu što postoji, zato sam izabrao tu temu", kaže ovaj dječak koji se ističe i jednim neobičnim hobijem. Naime, on voli tražiti greške na filmovima. Nije ni čudo da je takav filmoljubac uživao u petodnevnom treningu.
"Obožavam glumiti, režirati i praviti razne scenarije! Volio bih da se ovaj trening ponavlja svake godine, da uvijek bude ista ekipa i da uvijek budu odlični filmovi", zaključuje Dimitrije.
U Drvaru je snimljeno ukupno osam filmova, a on za sve njih kaže da su perfektni. Njegovi drugari takođe su zadovoljni rezultatima, kao i treneri. Da pozitivne energije ne nedostaje pokazala je Danka Kunić u svom istoimenom filmu.
Kako treba voljeti, opisala je Milija Zorić. Vera Milaković nam je pokazala kako se igra unačko kolo. Dok su snimali njen film pored Unca, Vera je uživala, a Goran dobacuje da se "zamalo utopio".
Dječak koji može sve, Vuk Stefan Zorić svojim filmom je poručio da je samo nebo granica. Njegova drugarica, Milica Šobat postavila je jednostavno pitanje na koje je najteže dati odgovor: "Zašto?".
Najviše muke trenerima zadao je Boris Ćorić, petnaestogodišnji dječak koji nema straha. Da se ničega ne boji Boris je pokazao u svom filmu pod nazivom "Parkour". Vrtoglavi skokovi i egzibicije u nekadašnjem sportskom centru impresivno izgledaju na filmskoj traci, ali uživo su dobro uplašili Gorana i Ljubišu.
"Prije svakog skoka zvali smo njegovu mamu da potvrdi da on to smije uraditi. Svaka njegova vratolomija nas je dobro isprepadala", priča Ljubiša i dodaje da je jedino bilo sigurno da nema ponavljanja Borisovih kadrova.
I na kraju, u filmu Stribora Letića, najmlađe glumice na ovom snimanju poslale su poruku koja je jednako vrijedne za sve uzraste: "Svi bi trebali da znaju da je mnogo lakše nešto srušiti nego izgraditi".
