Detaljno smo analizirali programe kandidata za rektora UNSA: Nauka i studenti tek u drugom planu
Za rektora glasaju članovi Senata kojih ima 40, među kojima pravo glasa imaju i predstavnici studenata, što znači da prijavljeni kandidati pišu program za upravljanje čitavim Sarajevskim univerzitetom u periodu 2020.-2024., ali u praksi vode računa isključivo o glasačima senatorima i onome što oni očekuju, dok se u pozadini dešavaju lobističke aktivnosti i obećanja koja se najvjerovatnije tiču ličnih usluga poput zapošljavanja članova porodice ili uključivanja senatora u različite komisije, projekte ili neke druge vidove usluga na akademskom nivou koje su uglavnom nepoznate široj javnosti, ali podrazumijevaju materijalnu korist.
Također se ni političke povezanosti pojedinih kandidata ne smiju isključiti i to se već i čuje u akademskim kuloarima. Međutim, mi ćemo za potrebe ove analize zanemariti sve te priče i očekivane lične usluge i analizirati samo predočene programe polazeći od toga da su njima iskazane objektivne iskrene vizije razvoja Univerziteta u Sarajevu.
Plan aktuelnog rektora Rifata Škrijelja
Krenut ćemo od sadašnjeg rektora Rifata Škrijelja čiji je program budućeg rada najobimniji, što je i očekivano s obzirom na to da je Škrijelj kao trenutni rektor najbolje upoznat o trenutnim i proteklim univerzitetskim aktivnostima, da ima podršku svojih službi koje će mu servirati sve podatke, a osim toga je sa svoje pozicije i najbolje upućen u aktivnosti, planove i dešavanja međunarodnih univerziteta.
Upravo zato što vlada svim tim podacima, Škrijelj opširno nabraja sve svoje rektorske aktivnosti, sve potpisane akte i protokole, osnovane resore i službe, neke platforme, dogovorene saradnje koje je sam proveo za vrijeme aktuelnog mandata, prezentirajući ih kao vlastite uspjehe, ali i nabraja još čitav niz zadataka koje treba uraditi na UNSA, da se na koncu čini da je UNSA veliko gradilište i da na UNSA treba zaposliti još mnogo novih ljudi, ne razmišljajući o mogućim preraspodjelama, uštedama, povećanju efikasnosti postojećih uposlenika niti spominjući nove naučne oblasti za koje bi bila potrebna strateška ulaganja i primarno zapošljavanje novih ljudi.
Škrijelj posebno ističe formiranje Savjeta za nauku ili Centra za istraživanje i razvoj pri UNSA, što je pravi paradoks poput onoga kad bi se pri Nogometnom savezu BiH formirao Savjet za nogomet – i ovdje su zaposleni novi ljudi, a Škrijelj ih namjerava zaposliti još. Nakon svih poteza u mandatu aktuelnog rektora očekivala bi se određena analiza rezultata, ali ona izostaje pa se čini da Škrijelj samo nastoji da retorički UNSA prezentira kao moderan evropski univerzitet, dok u biti o perspektivi studenata UNSA za bilo koje tržište rada ne može ništa ni reći.
Jedini pravi rezultat za trenutnog rektora je položaj UNSA na webometrcis ljestvici kojoj Škrijelj u svome programu posvećuje više prostora nego studentima. Popravak UNSA na webometrics skali je ne samo centralni argument Škrijeljevog programa i njegovo razumijevanje kvaliteta univerziteta, nego s obzirom na zanemarivanje aspekta školovanja studenata za potrebe lokalnog i šireg tržišta rada, ostaje osjećaj da UNSA postoji samo radi svojih uposlenika i kretanja na webometrics i sličnim listama.
Studentima je posvećeno svega nekoliko rečenica te im Škrijelj onako usput obećava poboljšanje nekih uvjeta studiranja, formiranje novih studijskih programa iako se ne zvaničnoj stranici UNSA već govori o nevjerovatnih 550 studijskih programa, što je recimo dva ili tri pa čak i četiri puta više nego mnogo napredniji evropski univerziteti, a što onda sve skupa u potpunosti devalvira sam UNSA, njegov kvalitet i društveni značaj.
Iz Škrijeljevog programa ne proizilazi jasna strategija univerziteta kao jasno profilirane globalne akademske institucije, što nam govori da sadašnji rektor ne operira s univerzitetom kao cjelovitim pokretačem društva i privrede, nego je njegov odnos isključivo punktualan spram pojedinih njemu poznatih dijelova UNSA. U programu se ne spominju ulaganja u naučnu infrastrukturu poput tehnike, softwarea, knjiga, časopisa, a višegodišnjim najavljivanjem univerzitetske biblioteke i ponosnim obrazlaganjem da su je finansirali Saudijci nastavlja se praksa upravljačkih struktura u BiH, a to je potrošnja novca na uposlenike, a prosjačenje po svijetu za izgradnju infrastrukture.
Kao poseban uspjeh Škrijelj izdvaja podmlađivanje univerziteta, ali ne tako što je inicirao smjenu generacija na UNSA, nego tako što je dodatno zaposlio novih 150 asistenata, time povećao broj zaposlenih i troškove univerziteta, ali i skinuo pritisak sa starih profesora da idu u penziju.
Program Elvira Čizmića
Prof. Elvir Čizmić se pri pisanju svoga programa nije uspio ni milimetar odvojiti od svog primarnog zadataka profesora na Ekonomskom fakultetu. Njegov program baziran je isključivo na reformi upravljanja univerzitetom, pri čemu Čizmić koristi silne engleske termine i skraćenice ekonomskih nauka (EVA- model ili VBM menadžment) kombinirajući pri tome mikro i makroekonomske mjere tako da program liči na honorirano predavanje iz ekonomije na nekom workshopu lokalne nevladine organizacije organizirane za direktore manjih privatnih preduzeća.
Čizmić jasno vidi UNSA kao igrača na tržištu rada koji bi trebao razvijati korporativne upravljačke metode i tržišno djelovanje privatnih korporacija, posmatrajući studente kao klijente. Pri tome Čizmić skoro potpuno zaboravlja da mu slobodu planiranja prije svega omogućava status javne institucije s ogromnim javnim budžetom i – s obzirom na to da se radi o najstarijem i najvećem univerzitetu u Sarajevu kao glavnom i najvećem gradu u BiH – prirodnim magnetom za najveći broj studenata iz BiH za koje, pogotovo one iz Sarajeva, i ne treba poseban marketing niti posebna promocija kvaliteta.
Ali s obzirom na to da Čizmić svoju kandidaturu gradi s menadžmentskog aspekta unapređenja rada privatne korporacije, začuđuje skoro potpuno odsustvo promišljanja o reformi i razvoju UNSA s tačke gledišta zainteresiranih privrednih subjekata, što nam sugerira odsustvo predstave o ukupnim potencijalima UNSA za različite privredne subjekte u lokalnim ili širim okvirima. U ovo se odlično uklapa i odsustvo praktičnih mjera za studente te Čizmić kada spominje studente ne naglašava koje su to nove globalne i specifične kompetencije koje recimo privreda BiH očekuje od budućih svršenika UNSA te posebno ističe jedino da bi studente trebalo uključiti u upravljanje UNSA.
Pojmom "komercijalizacije studija" Čizmić nastoji govoriti primamljivim rječnikom sugerirajući mogućnost dodatne zarade novca uposlenicima na UNSA – ukoliko primijene nove poslovne prakse (benchmarking) – zaboravljajući da je osnovna funkcija javnog univerziteta neobrazba mladih ljudi u interesu društva, što nam govori da Čizmić razumijeva državni univerzitet kao mjesto na kojem uposlenici koristeći javnu infrastrukturu i radna mjesta komotnog radnog vremena ostvaruju ekstra profite.
Nauka, kao primarni zadatak univerziteta, kod Čizmića je potpuno zanemarena. Umjesto nauke Čizmić govori o projektima, jer pojam projekta za razliku od pojma nauke u bh. akademskoj praksi sugerira i neposrednu novčanu korist. Čizmić na nekoliko mjesta ističe svoje univerzitetske, ali ne i naučne aktivnost, te na koncu insistira da se za rektora, koji je prema njegovom mišljenju top menadžer, treba izabrati osoba emocionalne inteligencije, sposobne za timski rad, koja poznaje strane jezike te korištenje IT tehnologije, čime Čizmić, zapravo, indirektno želi diskreditirati svoje protukandidate kojima upravo nedostaju ove bitne kompetencije.
Program Šaćira Filandre
Prof. dr. Šaćir Filandra ima najkraći tekst planiranog programa rada. Njegov pristup obilježava njegova akademska pozadina profesora koji dolazi sa društvenih nauka i koji daje prednost znanju nad komercijalizacijom i tržišno orijentiranom razmišljanju.
Povezivanje s privredom ima za Filandru potreban, ali ne presudan značaj, a što je upravo veliki prigovor fakultetu s kojeg dolazi, a to je da proizvode ljude za koje nema posla u BiH, jer ih tržište rada ne treba, pa karijere traže kroz javne institucije i političke partije. Filandra UNSA posmatra primarno ideološki pa na UNSA prepoznaje socijalističku zaostavštinu i neusklađenost s evropskim liberalnim demokratijama, što je u konačnici nedosljedno s obzirom na to da je evropska liberalna demokratija neodvojiva od slobodnog tržišta rada.
U programu Šaćira Filandre prepoznaje se određena šira, ali oprezna kritika konformističkom ponašanju pojedinih profesora i bijeg od izazova koje zajedno nose univerzitet, ali i okruženje. Filandra kritizira svakodnevnu praksu samohvale UNSA u poređenju s univerzitetima u BiH te obećava poređenje s drugim južnoevropskim univerzitetima, čime pokazuje određenu hrabrost i upućuje kritiku dosadašnjim upravljačkim strukturama na UNSA koje su univerzitet razumijevale primarno kao kantonalni zadatak i odbijale da uđu u neophodne reforme univerziteta.
Planirane reforme se kod Filandre prije svega odnose na predefiniranje položaja UNSA spram Vlade Kantona Sarajevo gdje Filandra s jedne strane predlaže da UNSA prvo sam sebe mora isprofilirati i onda postaviti spram Vlade i spram novog kolektivnog ugovora.
Međutim, reforme u smislu istinskog školovanja za potrebe razvoja bh. društva a prije svega privrede, ilustrirane kroz primjere, kod Filandre nisu vidljive. Kada Filandra spominje naučni rad na UNSA, piše da bi kao podršku nauci i istraživanjima, prema njegovom mišljenju, bilo potrebno smanjiti nastavna opterećenja profesora. Ali Filandra zaboravlja da su ta opterećenja profesora na UNSA danas definirana kolektivnim ugovorom iz 2018. godine i iznose 5 sedmičnih časova rada sa studentima, što je upola manje od evropskog standarda. Ovim Filandra pobija sam sebe u namjeri poređenja s evropskim univerzitetima i kazuje da mu je ipak bliži lokalni bh. koncept akademske zajednice.
Iako Filandra na dva-tri mjesta piše o međuinstitutskoj saradnji pojedinih odsjeka i fakulteta u okviru UNSA, u predloženom programu ne mogu se razaznati konkretne ideje niti prepoznati globalni smišljeni i usklađeni programski razvoj UNSA s ciljem ponude novih znanja kroz različite naučne oblasti a što bi bilo neophodno ako se kao rektor ne želi biti samo koordinator nego i inicijator reformi. Ono što se kod Filandre primjećuje je i jača svijest o potrebi međunarodne saradnje i korištenja međunarodne infrastrukture za školovanje budućih kadrova kako za bh. društvo, a tako i za UNSA, čime u biti, svjesno ili nesvjesno, iznosi svoje nepovjerenje prema mogućnosti UNSA da odgovori zahtjevima modernog društva i modernog tržišta rada.
Umjesto zaključka
Nijedan kandidat nije dao konkretne ideje jačanja UNSA spram lokalnog ili šireg tržišta rada, što odaje nerazumijevanje univerziteta kao značajnog pokretača privrede, nijedan od kandidata ne spominje konkretna otvaranja novih ili modernizaciju konkretnih postojećih istraživačkih zadataka.
Nijedan od kandidata ne spominje ogromne cijene doktorskih studija koji se kreću skoro do 30.000 KM te pretvaranja doktorata u zabavu za bogate.
Također nema ni spominjanja akutnih problema UNSA, poput nepotizma, nelegalnog i neakademskog zapošljavanja, pada kvaliteta istraživačkih radova, plagijata, ilegalnih izbora i napredovanja profesora, što može značiti da ovih problema na UNSA nema ili su ovi problemi toliko masivni na UNSA da se niko od kandidata ne usuđuje spomenuti kako ne bi iritirao glasače senatore ili kako ne bi prokazao sebe. Svi kandidati insistiraju na daljem zapošljavanju po različitim osnovama na UNSA, što je možda indirektna poruka glasačima senatorima.
Na koncu, provjerili smo međunarodne reference prijavljenih kandidata u tzv. referentnim bazama (SCOPUIS ili WOS) koje trenutni rektor, ali i drugi kandidati jako rado spominju kao instrument kontrole kvaliteta. Čizmić i Filandra imaju po jedan rad u spomenutim bazama u čitavoj svojoj karijeri, što bi ih u zemlji bolje kontrole kvaliteta vratilo na nivo asistenata: Čizmić stručan rad o reformi obrazovanja, Filandra rad o instrumentalizaciji historije u BiH koja, barem po naslovu, ima više karakter naučnog eseja nego naučnoistraživačkog rada. Škrijelj je tu dosta bolji i ima 8 radova, (u pravilu s velikim brojem koautora – kod jednog rada čak dvadesetak koautora), od čega barem pola radova u periodu od kada je rektor, što može značiti da je Škrijelj tek kao rektor počeo pisati na međunarodnom nivou.
