Dežulović, koji je kao autor cijenjen i u Bosni i Hercegovini, za Klix.ba govori o tome koliko mu znači evropski Pulitzer, protestima u BiH, budućnosti naše zemlje, uplitanju Srbije i Hrvatske u njenu sudbinu, oduzimanju titule počasnog građanina Sarajeva zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću i pobjedi Aleksandra Vučića na izborima u Srbiji.
Koliko Vam znači ova nagrada i potvrda da ste najbolji evropski novinar?
U godinama sam već kad ti nagrade ne znače toliko da ti hrane sujetu. Ne mogu govorit kao nogometaši u smislu: 'Trudit će se i dalje'. A ne mogu ni kriti zadovoljstvo. Ne samo zbog refleksa kad neko naš dobije neku međunarodnu, evropsku nagradu, pa to liječi provincijsku sujetu. Tako to općenito više znači našim i medijima u okruženju, nego meni, kao potvrda. Eto, i Hrvati imaju konja za trku. Znači to ti je naprosto potvrda da tvoje pisanje nešto vrijedi. Nastranu svi ti drugi motivi. Kad ti prevedu tekst na engleski, pa neko shvati da to valja, onda mi utoliko zaista znači. Kada neko poput znamenitog britanskog novinara i predsjednika međunarodnog žirija, Harolda Evansa, a ljudi znaju ko je on u evropskim i svjetskim razmjerima, odluči da je tekst vrijedan, onda to vrijedi. Meni bi jednako značilo da mi je Evans u nekom londonskom pabu, uz pivo, rekao da dobro pišem.
To je nagrada za tekst napisan u povodu godišnjice pada Vukovara. Poenta teksta je da je Vukovar upotrijebljen i zloupotrebljen grad i da je spomenik samom sebi.
Lani me nazvala draga prijateljica Brankica Petković iz ljubljanskog Mirovnog inštituta i pitala bih li imao nešto protiv da me nominira za European Press Prize. Ona je obavila sve, izabrala je tekst, prevoditeljica Olga Vuković ga je prevela. Ja nisam ni znao šta se događa dok nije došao e-mail iz London da je ušao u uži izbor, a onda i izabran za nagradu.
Proteklih mjesec u BiH, a i vrijeme poslije, obilježili su masovni protesti koji su kulminirali nasiljem. Kako vidite BiH nakon vala protesta koji su krenuli iz dubokih socijalnih pobuda, a završili raspravama o budućnosti zemlje i zloupotrebama protesta?
To nije neočekivano. Jednako kao što nije neočekivano da će najprije nezadovoljstvo buknuti u Bosni. Ne najprije u kronološkom smislu, bilo je nekih protesta u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, ali na lokalan način. To nije neočekivano, jer Bosna je šampion u dizfunkcionalnosti, kao država, kao sustav. Nije to neočekivano. Kao što nije bilo neočekivano kako će to ''završiti''. Jer ovo, naravno, nije gotovo. Ovi protesti su buknuli u BiH, kao što su buknuli, pa se pretvorili, s jedne strane, u forume ljudi koji bi htjeli nekako artikulirati sav taj bunt i nekako ga usmjeriti, do, naravno, političke zloupotrebe tih demonstracija, svojatanja i sukoba unutar demonstranata i tih poluuličnih pokreta. Dakle, ništa nije neočekivano.
Ali ja ih ne doživljavam kao demonstracije iz bunta koji se sada rasplinuo i da je to sada gotovo. To nije propalo vrijeme. To je prvih pet minuta utakmice. Nekako ih doživljavam kao žuti karton političkim i društvenim elitama u BiH, a bogami i šire. Bit će grubo kad dođe drugi žuti karton i isključenje, tako mislim da bi svi oni koji se sada negdje sladostrasno raduju rasplinjavanju demonstracija nekako morali biti zabrinutiji nego oni koji demonstracije organiziraju, koji jesu pomalo razočarani, malodušni odazivom itd.
Socijalni bunt, kako je spontano nastao, tako će se spontano i rasplinuti, ali to nije konačan kraj. To je početak utakmice! Kako znamo svi iz fizike, energija ne nestaje, energija samo mijenja pravce djelovanja. Energija ne može nestati. Ta energija bunta, energija, nezadovoljstva, očaja... nije nigdje nestala. Ona stoji i vrije. Drugi put kada bukne bit će puno gore.
Kako gledate na budućnost BiH i, recimo, pojačan angažman Hrvatske na pitanjima BiH. Od teza o federalizmu kao neophodnosti i rješenju, što nam je ovih dana prenio predsjednik Ivo Josipović, preko priče o trećem entitetu, pa angažmana Vesne Pusić, do boravka premijera Zorana Milaovića u Mostaru nakon nemira koje je dobro iskoristio Dragan Čović?
Bez obzira jesu li u pitanju hrvatske ili srpske političke elite, koji je predznak tih elita, jesu li to neki simpatični i Bosni dragi ljudi poput Stipe Mesića, ili neki manje simpatični poput Zorana Milanovića, ili neki uopće nedragi ljudi poput onih iz HDZ-a ili srpskih političkih elita, jedna stvar im je zajednička. To je retorika u kojoj Bosnu doživljavaju iz nekog kolonijalnog refleksa, onoga refleksa zbog kojeg je Franjo Tuđman uobičavao govoriti da će muslimane kao cvijeće hrvatskog naroda uvesti za ruku u Evropu!
Problem je trajni nesporazum u razumijevanju Bosne i odnosa Hrvatske i Srbije prema Bosni. Kad god se spominje obaveza Hrvata i hrvatske države, odnosno srpske države prema BiH, čak kad je to i dobronamjerno, uvijek je to iz krivog rezona. Hrvatska i Srbija nisu prema Daytonskom sporazum u obavezi čuvati i paziti BiH, kako se tvrdi, već su Daytonskim sporazumom po kazni u obavezi poštovati BiH i Daytonski sporazum!
Tako, kad god se Hrvatska postavlja kao nekakav sponzor, čak i dobronamjerni sponzor koji će, poput Milanovića, pokazivati brigu prema BiH ili, poput Bandića, postati počasni građanin na mjesec dana zbog nekih projekata pomoći, to je uvijek iz krivog motiva. Hrvatska, naime, nije obavezna pomagati Bosni, već je kažnjena Daytonskim sporazumom, kao i Srbija, jer su to zemlje koje su praktički sudjelovale u agresiji na Bosnu. One su u obavezi poštovati njezin poredak. Ovdje se, kao i u Beogradu, postavlja stvar tako da smo mi čuvari Daytonskog sporazuma. Stvar je ustvari potpuno obrnuta.
Kako vidite budućnost BiH i ponovni (ne)angažman velikih sila ovdje?
Ovakva kakva je Bosna i Hercegovina naprosto nema priliku, nema šansu. Ja sam potpuno siguran, kad god i kakva god ona bude, morat će doći do revizije Daytonskog sporazuma. Koliko god to zvučalo strašno, ovakva naprosto ne funkcionira. Ovakva samo funkcionira za održavanje političkih elita kojima je Daytonski sporazum garant njihovog mira. Uvijek imaju neprijatelje da svoje entitete i etnicitete drže pod kontrolom. Daytonski sporazum, koliko god bio sjajan 1995. godine kada je napokon dobio mir, toliko je sad praktički dorastao da bude mir samo za razne dodike i sličnu bratiju na sve tri strane. Morat će doći do revizije Daytonskog sporazuma. Jer, je nepravedan, i ne samo u etničkom i nacionalnom smislu, pa Srbi, kao gubitnici rata, imaju pola Bosne, Hrvati nemaju entitet, dok Bošnjaci su, kao pobjednici rata, zapravo u lošijem položaju. Nije stvar samo u etničkoj podjeli i nepravednom Daytnskom sporazumu, već o Daytonskom sporazumu koji održava stanje koje je neodrživo. Zato nije ni čudo da su čuvari Daytonskog sporazuma oni koji su tim Daytontom zapravo trebali biti kažnjeni.
A Dodik prijeti da će izvršiti disoluciju od BiH po uzoru na Krim...
To je svjetska geostrateška i geopolitička šizofrenija. Koliko se god neki trudili dokazati kako Krim nema veze s Kosovom, ima ga. Kao što je slučaj sa Republikom Srpskom (RS). Ako je Kosovo oduzeto Srbiji protiv svakog međunarodnog prava... Nastranu naše navijačke sklonosti pa ćemo mi reći: 'Super, neka je Srbija kažnjena, to je i trebalo'. Ja ću se lako složiti s tim. Ali, s druge strane, imaš Srbe iz RS koji na taj način praktički slave odcjepljenje Kosova, jer to daje mandat za neku povijesnu nezavisnost RS. Onda imaš vikend četnike na Krimu koji tamo dolaze iz istog historijskog razloga zbog kojega se Kosovo odvojilo. Oni s Kosova odlaze u Krim u potpuno drugu političku dimenziju. To je potpuno šizofreno. Mi to možemo diskutirati, ali na nekim višim nivoima se prelamaju svjetski interesi. To što su u Srbiji shvatili da su ih Rusi za*ebali, kao i svaki put u povijesti, to je drugo.
Posljednjih dana bh. javnost se bavi oduzimanjem titule počasnog građanina Sarajeva zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Kako to komentirate?
Nije meni problem što je Bandiću oduzeta titula počasnog građanina. Ako je izabran, zašto je izabran? Nije Bandić preko noći postao hrvatski nacionalist, nije se to desilo prije mjesec dana. Bandić nije nacionalist iz fašističke romantike. On je pragmatični nacionalist. On će dati podršku i Srbima i Bošnjacima, dati novac, kulturu, umjetnost, sport, ali na način kako to rade mafijaši. To je politička mafija. Time kupuje sebi podršku. On je kao pragmatični desničar, lični prijatelj Marka Perkovića Thompsona, kao predsjednički kandidat imao podršku hrvatske desnice, bh. Hrvata, HDZ... Nije iznenađenje kada izađe on i kaže da treba biti treći entitet u BiH. Meni je nejasna šokiranost i nevjerica ljudi u Gradskom vijeću Sarajeva. On je pomagao BiH, ne zato što je prijatelj BiH, već pragmatični politički mafijaš. On je kao takav Vijeću odgovarao. Ako odgovara, niste mu trebali oduzimati nagradu.
Kako sa ovim kratkim odmakom gledate na veliku pobjedu Aleksandra Vučića na vanrednim izborima u Srbiji. Kamo tolika moć jednog čovjeka može odvesti?
Ne spadam u one koji su oduševljeni pretjerano tom transformacijom Aleksandra Vučića. Negdje 2007. ili 2008., dok je Vučić bio čuvar sigurne kuće Ratka Mladića i poslanik u Skupštini Srbije, govorio sam prijateljima u Beogradu da je to najopasniji tip na Balkanu. Ja se bojim te njegove opasnosti. Imam dovoljno godina, političkog i povijesnog iskustva, da bih tek tako nalegao na priču o promjeni jednog ultranacionalista, četnika, u nekakvog građanskog političara. Kome vjerovati od njih dvojice? Zašto bi prije bio pragmatičan, prihvatao četništvo i velikosrpsku ideju kao matricu za političke ciljeve, a onda kad sazrije pokazao pravo evropsko lice.
Zašto ne bi bilo obrnuto? U takve ljude, koji se tako mijenjaju, ne možeš biti siguran promatrajući promjene na političkom istoku. U tom smislu promjena koje će onda garantirati mir u regiji.
Što se tiče njegovih ideja i obračuna sa korupcijom i kriminalom, na takvoj priči su započinjali i gori totalitarni projekti. Oni su se javljali ljudima u krizno vrijeme, obračunavalo se sa korupcijom vrlo efikasno. Uređeni sistem je za takve stvari je prespor i preuredan. To je opasan političko projekt.
Da li onda stoje te usporedbe sa Slobodanom Miloševićem?
Visok postotak koji je apsolutno postigao Vučić, također, govori o vremenu i poziciji u kojoj se Srbija nalazi. Takav visok postotak je moguć i u Sjevernoj Koreji... Onda, ili si Sjeverna Koreja ili si u za*ebanoj situaciji kad ti je preostala vjera u čovjeka jednog jedinog koji te može voditi.
