Đorđe Vuković: Referendum nije pitanje Dodika i Izetbegovića, već pitanje svih nas
Kako komentarišete odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji je osporio obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske?
Ovo pitanje je bilo aktuelno prije skoro prije godinu dana i ja sam od onih koji misle da je ova odluka više politička nego pravna. Onaj dio argumentacije koji je tu odluku motivisao da se svi građani na svakom dijelu bosanskohercegovačke teritorije moraju osjećati ugodno i ravnopravno je nešto što je teško osporiti. I ja sam jedna od pristalica teze da tako treba da se osjećaju, pogotovo što je jedan od suštinskih zakona demokratije da manjina treba da se osjeća dobro tamo gdje većina ima neko stajalište, iako je i stajalište većine zapravo demokratska volja neke sredine. Međutim, iza odluke Ustavnog suda BiH koja je donesena preglasavanjem, a preglasavanje je nesreća svakog grada, svakog sela, kantona, entiteta i BiH države, a poricanjem nečijih simbola i praznika i traženjem razloga da je nečija radost istovremeno patnja i nesreća drugih zapravo je bolesna kulturna svijest. Nama je ovdje sve predmet spora umjesto da je predmet susreta.
Odluka Ustavnog suda u čijem donošenju su učestvovali bivši članovi nekih partija i koje se vršilo po nacionalnom ključu je sama po sebi sporna i neprihvatljiva. Nanijela je mnogo više štete i u međuetničkim odnosima i stabilnosti BiH, i dovela nas je u situaciju težu nego ikada prije u zadnje dvije decenije mira.
Da li je rješenje da državni praznici u Republici Srpskoj budu i 9. januar i 1. mart?
Mi imamo političku kulturu koja je međusobno protivriječna i koja je nacionalnim dioptrijama gledana na političke procese. Imamo zapuštene kulturne obrasce, nemamo građansko društvo, dominira etničko, imamo strašno opterećenje rata. Dva najveća tereta koja sve ostalo uslovljavaju jesu da moramo raščistiti sa prošlošću da bismo krenuli naprijed i ja tu tezu želim da osporim, a druga je da smo mi ovakvi kakvi jesmo zbog Dejtonskog sporazuma. Da u BiH postoji politička i kulturna volja, da želimo da živimo mirno, složno ravnopravno, da poštujemo priznajemo tuđe i onda bi se na taj način okrenuli i prošlosti i umjesto da gledamo ko je dobio, a ko izgubio, rekli bismo da je rat jedna velika nesreća u kojoj se različitosti ne mogu poništiti. Kada budemo prihvatili razlike i ako se ne budemo sukobljavali zbog nečega o čemu se ne slažemo, onda ćemo biti spremni na pravi način projektovati budućnost. To ne može biti nasilje, preglasavanje, inat i slično.
Dejtonski sporazum okamenjuje i on je posljedica niskog nivoa kulturne svijesti etničkih zajednica u BiH, a ne njegov uzrok. Mi se oko o dvije tačke gledišta možemo sporiti do beskraja.
Osporavanje 9. januara nije bilo osporavanje Svetog Stefana koji ne postoji u zakonu i ja sam bio protiv toga da se poistovjećuje civilni sa vjerskim praznikom. Pravu istinu su vrlo brzo otkrili bošnjački političari i njihovi intelektualni krugovi, a to je želja da se Republika Srpska vrati, ne u 1992. godinu, ne kao izraz političke volje srpskog stanovništva u BiH, već kao posljedica rata i kao Dejtonska tvorevina i kao nešto što je konstituisano na ratnim zločinima, haškim presudama, progonima itd i da se kao takvo ospori.
Ja razumijem da ogromna većina Bošnjaka u to vjeruje, kao što bi bilo razumno uzeti kao političku činjenicu kako to ljudi doživljavaju. Nikada to neće biti nešto o čemu će se moći usaglasiti suprostavljane strane.
Zašto hrvatski čelnici odobravaju Srbima da slave 9. januar i ne smeta im taj datum koliko smeta Bošnjacima, iako su oni u većoj manjini u Republici Srpskoj?
Hrvatska politička komponenta u BiH igra najmudriju politiku i ona političke procese vrednuje kroz poziciju hrvatskog interesa u BiH. Dosta je oportunistička, dakle ona za svaki događaj u političkom procesu BiH nema konzistentno stajalište osim da je uvijek predmet vrednovanja hrvatskog naroda u BiH, a to je nekada uz Srbe, nekada uz Bošnjake, nekada protiv jednih i drugih, a nekada i sa jednima i drugima.
Srpska i bošnjačka, ne samo kao najbrojnija nego i kao najsličnija kulturna i politička društvena zajednica imaju najveću odgovornost i u njihovim je rukama ključ bosanskohercegovačke države. Za protekli period srpska politika u odnosu na bošnjačku, i obrnuto, vodila je neku vrstu centrifugalne i centripetalne politike. Jedni su išli ka unitarizmu, a drugi prema decentralističkoj orijentaciji. One su protivrječne i nepomirljive i fali komponenta sporazumijevajuće orijentacije gdje bi se našla prava ravnoteža između ta dva koncepta.
Ovdje nije problem samo u nacionalnom segmentu, jer i u Srbiji imaju problem što se sve vrti oko Beograda, a u Hrvatskoj sve oko Zagreba. To je zapravo odsustvo demokratske političke kulture koja se tako odnosi prema različitim interesima.
Ko zapravo koči napredak ove države?
Ne bih da amnestiram i odobravam srpski ili bilo čiji drugi nacionalizam, ali mislim da je narod koji se najviše borio za BiH i da je ona politika koja je najviše zagovarala BiH i najviše žrtve dala, a to je bošnjačka politika, da je ona najveći kamen spoticanja opstanku i miru BiH.
Mi smo čuli riječi Bakira Izetbegovića koji je za takozvanu slobodu i nezavisnost bošnjačkog naroda spreman da žrtvuje mir. Taj nacionalizam koji je zarobljen između bosanstva i bošnjaštva samo jedan oblik egzistiranja BiH vidi nema budućnost.
Velika je odgovornost na političkim manipulatorima i intelektualnim elitama koje opravdavaju i mobilišu primitivne i zaostale nacionalizme koji su pogubni po sve narode koji žive u ovoj državi.
Kako gledate na to da Srbija nije podržala referendum o Danu RS zakazan za 25. septembar?
Lično pozdravljam potez koji su učinili čelni političari Srbije. Oni jednim okom gledaju na Banju Luku, drugim na Sarajevo, a mislima su okupirani ulaskom u Evropsku uniju.
Na neki način Sarajevo stavlja do znanja da je politika Srba u BiH u svemu povezana sa politikom u Srbiji, što nije tačno. Banja Luka priželjkuje da saradnja između nje u Beograda bude što bolja, ali to nije moguće jer tu je riječ o sasvim dvije drugačije pozicije srpskoga naroda. Beograd je sve ovo vrijeme držao pruženu ruku Sarajevu, što ne mora značiti da je okreće od Banje Luke. Bilo je očekivano da Srbija ne podrži referendum jer to bi bilo pogubno za političke odnose između BiH i Srbije, ali ona referendum nije ni negirala kako se ne bi zamjerili Banjoj Luci. Jako je teška pozicija za sve, ali cijela situacije je možda jako dobra opomena kada se krene lošim putem kako je teško vratiti se na ispravan.
Agresivna politika prema RS i negiranje srpskog naroda koje počinje napadima i nazivanjem RS genocidnom tvorevinom, kao i razne uvrede koje dolaze i od visokih dužnosnika vjerskih institucija, podsjetit ću na izjave reisa Kavazovića koji Srbe naziva vlasima, uz bh. dokumentarce koji govore o antropološkim predispozicijama srpskog naroda ka činjenju genocida su sramni i krivično ih treba goniti.
Srpski patrijarh Irinej je nedavno izjavio da Republika Srpska treba imati svoju krsnu slavu i da joj Dan RS niko ne može zabraniti. Je li Dan RS-a vjerski praznik?
Ta potreba vjerskih autoriteta da komentarišu politiku je uvijek prisutna, mada bi većina nas željela da je nema. To komentarisanje moramo uzeti kao činjenicu. Vidite, kad patrijarh nazove RS državom ili 9. januar poistovjeti sa krsnom slavom, prvo to je besmisleno jer toga u Ustavu nema i taj praznik se ne spominje kao bilo koja slava. Ali, molim vas, kakva je izjava kada reis Kavazović kaže da "vlah neće rukovoditi Srebrenicom"? On huška, vrijeđa i također se miješa u politiku.
Važno je vidjeti oba slučaja i biti kritičan prema svakoj zloupotrebi religije. Njihove izjave i nisu tolike zle i po mom mišljenju to je prije neka vrsta diletantizma. Imaju potrebu da nešto kažu, ali pošto nisu vješti u političkim izjavama, budu tumačeni na različite načine, a umnogome i pogrešno.
Naprimjer i Komarica je poredio Banju Luku i Blajburg, što je besramno, isto kao što i patrijarh Irinej ima svoje pogrešne istupe. Ja, ipak, ne mislim da vjerske vođe rukovode politikom i od toga se ne treba praviti pompa.
Koliko će referendum pomoći političarima da politički profitiraju, jer tu su i lokalni izbori koji sedmicu dana poslije referenduma?
Mogu se složiti sa tim i da Dodik i Izetbegović i Čović u ovim procesima žele profitirati, lično i partijski, ali površno je na to gledati samo na taj način. Stvar referenduma nije samo nešto što se dotiče Dodika, Ustavnog suda ili Izetbegovića, to je pitanje svih nas.
Dodik je sada u poziciji da ako odustane od referenduma pada zato što je ogromna većina srpskog naroda da se on održi, ali tu je i pitanje dostojanstva. Preglasavanjem i političkim nasiljem se ne mogu donositi rješenja i ne treba samo Dodika optuživati za postojeće stanje, jer svi su se doveli u tešku poziciju i zapravo pokazali koliko su naše političke elite kratkovide.
Sudstvo nije oslobođeno politike, a moralo bi biti. Ali i te sudije su žrtve nacionalne svijesti koja ovdje zadaje poteškoće i koja je naprosvijećena. Ovdje građansko isključuje nacionalno, a ne bi trebalo, i naš način razmišljanja je problem. BiH ne treba stvarati nove ustave, već treba da uroni u sebe sa hendikepom, a pod "hendikepom" mislim na ogroman broj unesrećenih ljudi, i da društvu prilagodi državu koja na najbolji način može funkcionisati, a to je da građani jedni prema drugima budu tolerantni i da uvažavaju različitosti.
Zašto postoji bojazan u Federaciji BiH od referenduma u Republici Srpskoj?
Ovdje je političko poziranje i poigravanje dosta ljudi uplašilo. Mnogo puta se prijetilo otcjepljenjem, ali i svaki put kad je bilo najavljivano gašenje RS sa ove strane je uzvraćano nekim otcjepljenjem i slično. Kao što Srbi strahuju od gubljenja RS-a, tj. kulturno-političke volje u BiH, tako i Bošnjaci strahuju od disolucije BiH. A obje stvari su pretjerane i neizvodive, i kao što sam sada za ovaj referendum koji treba da odluči da li će se slaviti 9. januar kao Dan RS, tako bih sutra bio protiv referenduma koji bi zagovarao otcjepljenje RS-a od BiH.
Ovaj referendum zapravo čuva Republiku Srpsku, ali i Bosnu i Hercegovinu i Dejtonski sporazum, i žao mi je što to mnogi ne vide. BiH može da postoji kao zbir tri različite političke volje bez dominacije. Ta ravnoteža je narušena i odlukom Ustavnog suda BiH.
Ako Republika Srpska bude izgubila pravo na praznovanje 9. januara, uskoro bi mogla da ostane i bez imena i Srbi bi bili poraženi, a uskoro bi i Bošnjaci bili lak plijen za druge i oni bi bili jedan od gubitničkih naroda. Ako Bošnjaci budu shvatili da ne mogu dobiti ništa preglasavanjem, BiH će dugoročno biti na dobitku. I zato i kažem - glasajući za Dan Republike Srpske ja glasam i za Bosnu i Hercegovinu.
