Podijelit ću sa vama priču iz Banje Luke o Vrbasu koji nas je sve iznenadio tog 16. maja 2014. Živim u naselju Lazarevo i po mom sjećanju, ali i po pričama mojih roditelja ovo su bile poplave nezapamćenih razmjera.
Tog jutra, oko šest sati, voda je već počela da prekriva ulice u blizini moje kuće. Pomislio sam da se Vrbas izlio zbog silnih padavina, kao što se znalo dešavati te da neće više napredovati. Počeo sam planirati početak svog radnog dana, ne sluteći šta bi se moglo dogoditi. Ipak, u narednih sat vremena, rijeka je poplavila kompletnu ulicu, a voda je počela ulaziti i u dvorišta. Tek tad smo shvatili ozbiljnost situacije.
[VSLIKA HREF="http://fotografija.ba/wp-content/uploads/2014/05/Poplave_Dejan_Djuric.pdf"]1[/VSLIKA]
Klikni na fotografiju iznad da vidiš fotoreportažu
U međuvremenu sam odlučio da uzmem fotoaparat, te sam počeo sa dokumentovanjem čitavog događaja. Fotografisao sam nadolazeću vodu sve do momenta dok više nisam imao sigurnog prostora, nakon čega sam se vratio u kuću na prvi sprat i nastavio sa balkona. U kući opkoljenoj vodom, bez struje i telefona proveli smo više od 11 sati (struju smo dobili nakon 3 dana). Srećom, imali smo hrane, vodu smo prokuhavali, dok smo po drva morali ići plivajući. Voda se počela povlačiti oko 18 sati, a predstojeća noć nam je mogla donijeti samo slutnju šta nas očekuje narednog dana.
Sljedećeg jutra zatekli smo ulice zakrčene automobilima, stvarima i smećem, a to je tek bio početak.
Trebalo je sve to očistiti pa smo se bacili na posao. U pauzama između čišćenja, izdvajao sam vrijeme da obiđem obližnje kuće i barake, te da dokumentujem mali dio štete koju nam je Vrbas načinio. Drugog dana na ulicama je nastupio opšti haos, scene koje sam vidio ne mogu opisati riječima, a mislim da ni fotografije to ne mogu u potpunosti dočarati.
Uprkos svoj katastrofi moram pomenuti nešto što me je prijatno iznenadilo i uvjerilo da još uvijek ima dobrih i savjesnih ljudi. Kada sam obilazio potopljene barake naišao sam na pet volonterki koje su došle da pomognu unesrećenim ljudima, a nakon toga sam vidio sve više volontera koji su donosili hranu, odjeću, higijenska sredstva, te pomagali u iznošenju stvari i čišćenju kuća i baraka. U tom momentu mi se vratila vjera u ljude i tek tada sam shvatio da živim u gradu u kojem pomoći drugome ne predstavlja nikakav problem, te da vjersko i nacionalno opredjeljenje vrijedi samo za političare koji iz dana u dan truju ovu državu.
Prvih nekoliko dana primio sam mnogo poziva i poruka od prijatelja iz cijele BiH i regije koji su mi pružili podršku i ponudili bezuslovnu pomoć. Hvala im! Shvatio sam da jedinstvo i složnost više nisu samo fraze kojih se sjećamo iz priča naših roditelja, nego stvarno stanje u državi i regiji.
Svjestan sam situacije u cijeloj BiH, Hrvatskoj i Srbiji, kao i toga da poplave u mom naselju nisu ni približne poplavama u mojoj zemlji i regiji. Na ovaj način sam htio da pokažem jedan mali dio katastrofe koja je, nadam se, ujedinila ljude na Balkanu.
Ukoliko želite objaviti svoju priču u ovoj rubrici javite se na [email protected]. Ranije objavljene fotogalerije možete pogledati ovdje.
"Vlast s Temua" ili šta bi bilo s Donjom Jablanicom da udruženja i građani nisu zasukali rukave
Naša stranka postavila uslov da podrže Avdića za gradonačelnika Sarajeva: Ostavka Ademovića
