Dodik je poništio Ustavni sud u pola države: Kako će reagovati stranci, a kako institucije
Doslovno je na teritoriji RS-a ozakonio odbacivanje odluka Ustavnog suda države te odbacio primjenu odluka visokog predstavnika.
Shodno tome je apsurno govoriti o prelasku kojekakvih crvenih linija, jer su ih Dodik i njegovi saradnici davno prekoračili. Sada je na ispitu država, odnosno nadležne institucije, ali i međunarodna zajednica. Po njihovoj reakciji se može mjeriti i trenutni odnos prema državi i prema onome što Dodik dalje najavljuje.
Bez obzira na tvrdnje onih koji zastupaju teze o nekom skretanju pažnje sa stvarnih problema, o nabacivanju loptice ili nečemu trećem, Dodik na terenu mijenja status quo i pomjera granicu onoga što ne smije pomjerati. O državi i poštivanju ustava se ne pregovara. Jer ko još vjeruje da će Dodik nakon direktnog udara na državu biti kooperativan, reformista i političar od integriteta.
Ukoliko se pristane na to, Dodik ostaje kao pobjednik jer će dokazati da može raditi šta god poželi bez konkretnih posljedica. Sve drugo je direktno poigravanje s državom.
Gdje tražiti odgovore
No vratimo se potencijalnim pravcima odgovora. Država može reagirati putem pravosuđa. Predmet zbog objavljivanja i stupanja na snagu zakona koji podrivaju državu je formiran, a državno tužilaštvo i sud tek trebaju pokazati snagu. U tom kontekstu je teško očekivati bilo kakav spektakl u vidu privođenja odgovornih osoba, ali brzu i efikasnu reakciju pravosuđe mora pokazati. U suprotnom šalje se loša poruka za sve druge.
Međunarodna zajednica je glasnija bila kada su zakoni usvajani i prije nego što su objavljeni u službenom listu nego nakon što su sporni zakoni u RS-u stupili na snagu. Jasno, međunarodna zajednica da bi konkretno i efektno reagovala mora biti sigurna da će zacrtano sprovesti do kraja. Bilo koji polovični potez imao bi samo kontraefekat. U tom kontekstu treba posmatrati i razne najave o smjeni Dodika.
Međutim, zamka bi mogla biti u razvodnjavanju priče i puštanje da protok vremena učini svoje te da se Dodiku ostavi prostor da se ponovo nametne kao faktor koji će diktirati tempo svojih zahtjeva na štetu države. Jer uprkos nasušnoj potrebi da se predstave rezultati funkcionisanja kako državne, tako i federalne vlasti, odgovor na Dodikove udare na državu ne bi trebao biti kalukulantski.
Potencijalne zamke
Najveća opasnost u koju može upasti međunarodna zjednica jeste ulazak na teren pregovaranja s Dodikom uz uslove da povuče svoje odluke, u zamjenu za određene ustupke kod zahtjeva na kojima je ranije insistirao. A jedan od tih zahtjeva je državna imovina.
Državna imovina, uz Ustavni sud je tema koja tek predstoji. Stoga ne treba odbaciti opciju na koju Dodik može igrati, a to je politička trgovina da za povlačenje spomenutih zakona zauzvrat dobije svoje ciljeve iz zakona o državnom imovini ili iz priče o Ustavnom sudu BiH.
Bez obzira na kampanju koju je pokrenuo OHR i analize eksperata koji bi trebali doprinijeti rješavanju pitanja državne imovine, potrebno je podsjetiti na nekoliko važnih detalja. Tačno je da je pitanje korištenja državne imovine neriješeno. Međutim, državna imovina se ne raspodjeljuje. Država kao titular može dati na korištenje na 10 ili 100 godina poljoprivredno zemljište ili nešto drugo i entitetima i drugim nivoima vlasti. Međutim, ko će garantovati da ako entiteti u svoje vlasništvo dobiju određenu imovinu s tom imovinom postupati u okviru i u skladu sa državnim interesom.
A ako se entitetima prepusti određena imovina, to znači da bilo šta što entiteti budu željeli raditi s tom imovinom, ne pitaju državu. A u kontekstu BiH to pitanje još više dobija na snazi. Upravo bi se na državnoj imovini Dodik mogao cjenkati sa međunarodnom zajednicom i državom, a to bi već bila zamka i povlačenje pred otvorenim secesionistom.
