Dok bh. političari sastanče, hrvatski saborski zastupnik volontira u migrantskom kampu u Bihaću

"Moja obitelj i ja prošli smo progonstvo u Domovinskom ratu. Nikada nećemo zaboraviti očaj koji smo osjećali ne znajući gdje su naši najmiliji, u stranom gradu, bez krova nad glavom, ovisni o milosrđu nepoznatih ljudi. Na sreću, milosrđe nam je pruženo, i to u obilju. I mojoj, i brojnim drugim obiteljima, prognanima iz raznih dijelova Hrvatske, dobri ljudi su otvorili srca i domove i pomogli nam da u času naše potrebe stanemo ponovo na noge i počnemo nanovo graditi svoje živote. Nisu nas prepustili nemilosti ratnog vihora. Nisu razmišljali sebično, već su bili velikog srca", napisao je Glavašević na početku svog osvrta na iskustvo u kampu.

Podsjetio je da je na samim vratima EU, u Bosni i Hercegovini, na području Bihaća i Velike Kladuše, trenutno oko 5.000 izbjeglica iz raznih dijelova svijeta.

"Kažem da 'životare' jer uvjeti u kojima se nalaze ne dozvoljavaju da se ovaj oblik postojanja opravdano nazove životom. Već neko vrijeme sam svjestan da je situacija loša, i želio sam se osobno uključiti, onoliko koliko mogu. Početkom ovog mjeseca, dok je Hrvatska obilježavala Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, proveo sam nekoliko dana volontirajući u izbjegličkom kampu s JRS – Isusovačka služba za izbjeglice. S drugim volonterkama i volonterima čistio sam izbjeglički kamp, od smeća do tuševa i sanitarnih čvorova, radili smo i na poboljšanju uvjeta života za izbjegličke obitelji koje su smještene u hotelu Sedra. Na fotografijama koje ovdje prilažem možete vidjeti u kakvim uvjetima žive izbjeglice na dovratku Hrvatske i Europske unije. Kao roditelju i kao nekome ko je prošao progonstvo kao dijete, teško mi je trpjeti činjenicu da na granicama moje zemlje, koja ima svježe i bolne uspomene na izbjeglištvo i progonstvo vlastitih ljudi, žive obitelji čija su dječica osuđena na vlagu, uši, nedostatak adekvatne medicinske skrbi (jedno dijete u kampu ima leukemiju i već neko vrijeme ne prima terapiju) i crnu plijesan na zidovima – onda kada zidova uopće ima. Mnoga djeca već godinama nemaju adekvatan pristup obrazovanju. Sve volonterke i volonteri, sve međunarodne organizacije koje rade s izbjeglicama – IOM, JRS, Crveni križ, Liječnici bez granica, UNHCR, i ostali – svi rade sjajan posao. Da nema njih, a osobito volonterki i volontera – situacija bi bila još mnogo, mnogo teža. Vrlo je lako reći da nas se sudbina tih ljudi ne tiče. Mnogi će reći da i u našoj zemlji ljudi žive loše, da su i naši ljudi siromašni. I bit će u pravu – donekle. Da, došli su nepozvani, ali su došli iz potrebe, došli su jer nisu imali druge mogućnosti. Došli su jer su samo željeli isto što bi svatko želio za svoju djecu – priliku za budućnost. Odgovorni smo za njih jer nitko drugi ne preuzima odgovornost za njih. Odgovorni smo za njih jer je možda i naša država posredno ili neposredno doprinijela njihovom odlasku iz njihove zemlje, primjerice, prodajom oružja iz kojeg su na njih ispaljivani meci, ili slanjem vojske u njihovu zemlju u sklopu podrške našim saveznicima koji su u njihovoj zemlji ratovali. Odgovorni smo za njih jer i sami znamo kako je to, jer smo prošli užase progonstva, a ovim ljudima nasušno i hitno treba još milosrđa i pomoći. S druge strane, moramo razumjeti da je siromaštvo naših ljudi i siromaštvo izbjeglica rezultat istog nemilosrdnog sustava koji proizvodi neravnopravnost i bijedu, jer desnom rukom uzima poslove našim ljudima a lijevom ih rukom daje nekom drugom, u nekoj dalekoj zemlji – ali tako da od rada ne mogu živjeti dostojanstveno, već su više robovi nego slobodni ljudi. Želim da se mi, Hrvatska, prisjetimo što smo prošli u vlastitom progonstvu. Ne smijemo zatvarati oči pred ljudskom mukom koja se događa pred našim granicama. Ako imate priliku, uključite se. Odite 3 dana volontirati, upoznajte ih, susretnite se s njima. Hrvatska ima veliko srce. Pokažimo ga i izbjeglicama i svijetu", opisao je Glavašević.