Dr. Ninković: Postoje šanse da se vratim u Sarajevo

Nisam znao niti jedne riječi i jezik sam učio u večernjim satima.

Koliko Vam je činjenica da ste studirali i radili u Sarajevu pomogla da ostvarite veliku karijeru?

U tom periodu imali smo izvanrednu školu i moram istaći da je škola plastične hirurgije u Sarajevu počela sa prvim plastičnim hirurgom u BiH, doktorom Šućurom i nastavljena sa doktorom Starevićem koji je bio moj prvi šef u Sarajevu.

Interesantno je reći da smo imali odličnu školu iz dva razloga. Prvi razlog je što smo konvencionalnu plastičnu hirgiju i onu finu tehniku plastične hirurgije naučili u Beogradu, jer je tamo bila škola Vinka Arnerija.

Možete li zamisliti da je plastična hirugija u ovim krajevima krenula 1945. godine nakon Drugog svjetskog rata kada je osnovano odjeljenje za plastičnu hirurgiju na VMA? To odjeljenje je imalo jako dugu tradiciju u razvoju moderne plastične hirurgije.

Drugi razlog razvoja plastične hirurgije bio je razvoj Kliničkog centra u Ljubljani i Marka Godine kao jednog od vodećih stručnjaka koji je uveo novu tehniku mikrohirurgije i rekonstruktivne mikrohirurgije.

Naši šefovi u Sarajevu su prepoznali da budućnost plastične hirurgije ide u tom smjeru i zato su se početkom 80-ih godina uključili u proces razvoja rekonstruktivne mikrohirurgije i zajedno sa tim gradovima postali vodeći centar plastične hirurgije.

Šta je razlog boravka u Sarajevu ovih dana?

Prvi razlog je Balkanski kongres plastične hirurgije i kao đak ove škole došao sam da održim nekoliko značajnih predavanja. Drugi razlog su moji roditelji, rodbina i prijatelji.

O čemu ćete govoriti svojim kolegama koji će prisustvovati predavanjima na Kongresu?

Na predavanjima smo pokrili tri teme. Prva tema je rekonstrukcija dojke nakon karcinoma i moderne metode te rekonstruckije i mjerenje prokrvljenosti dojke i metoda rekonstrucija.

Druga tema je funkcionalna rekonstrukcija lica, trbušnog zida, mokraćne bešike sa prenosom mišića koji se uzimaju sa jednog dijela tijela i prenosa na drugi dio gdje će preuzeti izgubljenu funkciju.

Ja sam prvi na svijetu uradio rekonstrukciju donje usne sa mišićem sa natkoljenice, sa uspostavom kompletne funkcije. Pacijent je nakon operacije mogao pričati i jesti, jer je izgubio te funkcije, a izgubio je i simbol ljepote. Ta je metoda sada priznata i želio sam to pokazati svojim kolegama.

Treće predavanje je o alotransplantacijama. To znači da uzmete neki organ sa mrtvaca, poput šaka. To sam uradio prije 10 godina, drugi na svijetu. Na Kongresu govorim o deset godina iskustva nakon transplantacija šaka. O tome šta taj pacijent danas može napraviti, kakav je rezultat transplantacije i kakve su posljedice imunosupresione terapije koju taj pacijent treba da uzme svaki dan.

Taj pacijent danas živi kao i dvije godine poslije operacije. Ima stabilan rezultat, nema nikakvog znaka odbacivanja tog organa što bi mogao biti i najveći problem. Htio sam da pokažem da je to sigurna buduća metoda u rekonstruktivnoj plastičnoj hirurgiji, jer neki ne znaju da postoji mogućnost takve operacije.

Da li to smatrate najvećim uspjehom u dosadašnjoj karijeri?

Imam puno dražih uspjeha. Medijski to jeste najveći uspjeh jer se spominje, ali je bilo mnogo većih uspjeha i meni dražih operacija koje sam napravio kod male djece, gdje sam operacijom spašavao živote ili od duplog lica napravio normalno lice. Operacije kod djece su za mene mnogo impresivnije nego takve senzacionalne operacije poput transplantacija šaka.

To ne smatraim hirurškim upjehom. Veći mi je uspjeh transplantacija usne, jer sam tako jednom mladom čovjeku uradio nešto bez čega nije mogao da živi. U tim slučajevima nije stvar operacije. To je pitanje životnih sudbina, pitanje onoga da ste istinski poboljšali kvalitet života pacijenta ili ste mu ga spasili.

Kad smo već kod toga. Koliko plastična i rekonstruktivna hirurgija utječu na kvalitet života pacijenata?

To je osnovni moto ovog posla. U plastičnoj hirurgiji mi ne spašavamo živote, ali radimo takve operacije da pokušavamo poboljšati kvalitet života. Naprimjer, ako žena ima amputiranu dojku zbog karcinoma ona može živjeti bez toga, ali ako ste u stanju da joj napravite dojku i ako ona svaki dan vidi da je njoj ponovo uspostavljena simetrija tijela i da izgleda estetski lijepo, onda je sigurno da čovjek može to predstaviti kao poboljšanje kvalitete života, a ne spašavanje života.

Kakva je situacija na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu? Prepoznajete li među kolegama nekog novog profesora Ninkovića?

Ne bih mogao govoriti o kvalitetu kadra na KCUS-u jer nisam radio s njima. Koliko znam, pokušavaju održati kontakt sa svjetskim trendovima. Međutim, ono što sam vidio gore je tužno. Prostorije su ostale nepromijenjene. Vjerovatno se dugo nije ulagalo, ali bi se moralo investirati u izgled prostorija i tehniku.

Tokom karijere operisali ste i pokojnog hrvatskog premijera Ivicu Račana. Zbog specifičnog slučaja postali ste meta mnogih medija iz susjedne Hrvatske. Da li Vam je smetala silna pažnja ili vam je to godilo?

Ja uopšte nisam razmišljao o tome. On je došao kao i svi drugi pacijenti koje sam primio. Došao je na pregled, rekao sam mu da je situacija hitna i da odmah mora na liječenje. Nisam ni razmišljao o tim medijskim reakcijama niti me to interesuje. Bilo mi je iznenađujuće da je medijska reakcija bila takva. Morao sam postati dio toga i shvatio sam koliko je teško poznatim ljudima živjeti. Mene je na izlazu iz bolnice nakon rutinskog zahvata čekalo 30-ak reportera da me pitaju šta se dešava, a u tim slučajevima promjene se ne dešavaju iz sata u sat već treba proći neko vrijeme.

To mi je zapravo bio najveći napor i nije mi predstavljalo nikakvo zadovoljstvo.

Koliko se takvi slučajevi mogu iskoristiti za upoznavanje ljudi sa onim što radite?

Meni je u tom slučaju bitno da pokažem mogućnost ove vrste hirurgije i da ljudima dam informaciju. Ja ne pokušavam da pravim reklamu, već da kažem pacijentima da je ovo metod liječenja koji mogu uzeti kao najkompetentiji.

Planirate li se jednog dana vratiti u Sarajevo?

To nikada ne bih isključio i postoje šanse da se možda i vratim. Meni je sada mnogo lakše donijeti odluku da se vratim jer moja djeca polako izlaze iz kuće. Sin je već počeo raditi, kćerka je završila treću godinu medicine. Time sam oslobođen obaveze školovanja djece i dobijam slobodu odlučivanja šta ću napraviti. Sa godinama izvjesno dolazi i nostalgija i čovjek bi se rado vratio nekom ljepšem stilu života koji imamo na Balkanu u odnosu na Zapad gdje je sve podređeno uspjehu, pa tek onda dolazi merak i uživanje. Nemam ništa konkretno na umu, ali radim na nekim planovima i možda se i to desi.

Mi zapravo jako malo razgovaramo o medicini u kući. Ranije sam više razgovarao sa suprugom kada smo imali zajedničke pacijente. Raspravljamo o nekim problemima i pomažemo jedno drugom, a sa kćerkom najmanje razgovaramo o tome jer želimo da sama odabere svoj životni put. Ne govorimo mnogo o medicini, ali se držimo zajedno kao porodica.

Kako provodite slobodno vrijeme kojeg imate, pretpostavljam jako malo?

Igram tenis najamnje dva puta sedmično i skijam zimi. Onoliko slobodnog vremena koliko imam koristim da nešto pročitam i budem sa familijom. Imam izvanrednu porodicu. Oženjen sam 29 godina, sa suprugom sam 30 godina i krasan je osjećaj vratiti se u porodični mir ili otići na zajednički ručak. Također, svake godine idemo na veliko zajedničko putovanje i tako se još više upoznajemo i zbližavamo. Saznajemo ko ima kakve probleme koje ne bi ni spomenuo u kućnoj atmosferi. To pokušavamo da održimo uz sve obaveze na profesionalnom planu.