Dragan Markovina: Hrvatska o BiH zna tragično malo, od Mostara su svi digli ruke
Ljevica ili stranke lijevog spektra trenutno slabo stoje na Balkanu, desnica vlada. Kolika je tu odgovornost stranaka ljevice, a kolika drugih okolnosti na koje oni ne mogu uticati? Ljevica je generalno poražena na ovim prostorima najkasnije polovicom osamdesetih godina. Sve nakon toga bila je samo agonija koja je logično rezultirala definitivnom uspostavom nacionalizma kao vladajuće ideologije, sa svim posljedicama koje je to donijelo sa sobom. Te posljedice su nam nažalost dobro poznate. Ponajprije raspad ideje bratstva i jedinstva, koja je rezultirala ratovima za jugoslavensko nasljeđe, potom pljačkom i uništavanjem industrije, zatim rastakanje socijalne države i na koncu ponovnom uspostavom partijske države. S tim da su novonastale partijske države, ovog puta nacionalističke, bile ispražnjene od bilo kakve vizije budućnosti.
Mi danas još uvijek živimo gotovo u potpunosti od infrastrukture koja je podignuta u socijalističkom periodu. Što se odgovornosti tiče, na jugoslavenskom prostoru nju nalazim u desetljećima uzgajanom oportunizmu unutar partije, zahvaljujući kome su se ostaci institucionalne ljevice, a tu ponajprije mislim na hrvatski i bosanskohercegovački SDP umnogome priklonili dominantnim vrijednostima iz devedesetih. Tačnije, nisu ih imali hrabrosti, ni znanja razgraditi. Kad tome pridodamo da ni ljevica na evropskom nivou nije osvijestila uzroke poraza s kraja osamdesetih, niti pronašla odgovore na nove društvene i socijalne izazove, jasno je da je kriza ljevice duboka i da izlazak iz nje nije skoro na vidiku.
Koliko su stranke ljevice ili socijaldemokratije zaista istinski to što kažu da jesu, a koliko su zapravo krenule u populizam ili čak liberalizam, možda čak i otišle značajno desno u formiranju svojih političkih stavova? Nadovezujem se na ono što sam ranije kazao. Jasno je da su se morale u određenoj mjeri prilagoditi novonastalom svijetu, ali je problem što su one to napravile u potpunosti. Prvo su pristale na kapitalizam kao neumitno društveno uređenje, a kako je on bivao sve neoliberalniji i kako proizvodi sve veće nezadovoljstvo među građanima, koji su u više navrata dali priliku socijaldemokratskim vladama, izgubile su bazično povjerenje društva. Potom su dopustile sebi da izgube utopijski moment iz politike, a ljevice bez toga nema, što je na koncu dovelo do toga da su se pretvorile u birokratske stranke, bez vizije, strasti i s potpunim nedostatkom bilo kakvih idejnih rasprava unutar sebe. Što je logično od njih otjeralo i lijeve intelektualce, u akademska i aktivistička geta.
Vječna je tema, a danas posebno aktuelna, odnos Hrvatske prema BiH. Kako ocjenjujete odnos službenog Zagreba prema BiH, a posebno koliko je za pozicije u Hrvatske u EU dobro da je ta politika zasnovana na ispunjavanju želja Dragana Čovića?
Odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini je problematičan iz najmanje tri razloga. Jedan je etički, drugi logički i treći je spoznajni. Prvi se naravno odnosi na nasljeđe zločinačke politike Herceg-Bosne, s kojim se društvo uopće nije zapravo suočilo. Štoviše, bilo ga je puno svjesnije u momentu kad se događalo, s obzirom da se kompletna lijeva i liberalna Hrvatska tome protivila, dok se sada otpor sveo na puno uži krug ljudi, u što smo se mogli osvjedočiti prilikom presude u Haagu ili sada za vrijeme donošenja deklaracije. I na tom primjeru HDZ želi čitavu zemlju držati taocem vlastitih zabluda i naopakih politika.
Logički problem odnosi se na činjenicu da službeni Zagreb, a to ponajprije znači HDZ radi Bosni i Hercegovini točno ono što ne dopušta da iko, npr. Srbija, radi njoj. Pokušavam zamislit situaciju u kojoj bi srpski parlament donio deklaraciju o u Hrvatskoj. Pa ne bi se moglo živjeti od pravedničkih vapaja. Ali na to, da netko ne vidi sebe realno, nam je već dugo poznato. I treći, spoznajni problem, tiče se činjenice da, unatoč tome što su Hrvatska i BiH sudbinski upućene jedna na drugu i na kraju krajeva imaju preko hiljadu kilometara zajedničke granice, Hrvatska o Bosni i Hercegovini, njezinom nasljeđu, demografskoj situaciji, aktualnim društvenim i političkim problemima, zapravo zna tragično malo, bolje rečeno o tome nema pojma, niti je zapravo za išta od toga istinski briga. Što predstavlja realan problem.
Mostar je i danas podijeljen grad. Koliko je ta podijeljenost politička kategorija, a koliko ljudska i životna? Mislim da je, na svu sreću, puno više politička nego ljudska i životna. On je ponajprije ipak ostao multietnički grad, u kojem u vidljivom broju žive sva tri konstitutivna naroda. No i tu ima jedan veliki ali. Iako ozbiljnih istraživanja o tome nemamo, moja je procjena da u Mostaru ne živi više od 30 posto predratnog stanovništva. Jedan dobar dio njih normalno komunicira i grad doživljava integralnim, izlazi svakuda i druži se međusobno. Rijetki od onih koji su došli u Mostar nakon rata, stekli su istu tu naviku, tako da na koncu imamo ipak situaciju u kojoj značajan, ali još uvijek manji dio građana istinski živi u gradu i doživljava ga svojim u potpunosti. Jednako kao što je istina da se ljudi raznih nacionalnosti i dalje međusobno žene. No, to je svjetlosnim miljama udaljeno od predratnog Mostara po svim ovim pitanjima. Njegov je najveći problem, po mom sudu, što su od grada kao takvog praktično svi digli ruke. I domaći ljudi, a pogotovo država ili nekakva međunarodna zajednica i što je njegov revolucionarn antifašistički duh protjeran na marginu.
Kažu kako historiju pišu pobjednici, ako je tako, čime je taj proces rezultirao kod nas i koliko nam njena pogrešna interpretacija može ugroziti budućnost? Pobjednici pišu institucionalnu historiju zaduženu da održava državotvorne, u ovom slučaju nacionalističke mitove. Njena temeljna značajka odnosi se pokušaje da se potpuno negiraju slobodarski karakter partizanske borbe te socijalna i modernistička dostignuća socijalističkog razdoblja, a da se umjesto njih kao poželjni afirmiraju kolaboracionistički režimi iz Drugog svjetskog rata i nekakve imaginarne tradicije. Riječ je u svemu tome zapravo o metaforičkom ratu za budućnost. Međutim, za razliku od dogmatske, predvidive i pamfletske povijesti, onu pravu, zanimljivu i kompleksnu povijest pišu poraženi, koji logično pokušavaju ozbiljno razumijeti zbog čega su se stvari odvile upravo tako kako jesu. Na tom tragu napisao sam i svoju knjigu "Povijest porazenih", koja je objavljena i u Sarajevu 2016. godine.
