Dražen Damjanjuk je forenzičar najtežih slučajeva: Kako se radi obdukcija i kakav je život s tim poslom

Mnogi misle da forenzičari prilikom obdukcije doslovno "komadaju" tijelo. Kakav je obdukcija uopće postupak?

Sudsko-medicinska obdukcija se tačno radi po naučenom redoslijedu. Prvo se radi vanjski pregled tijela, fotografira se, opisuju se vanjske povrede, a zatim se pristupa autopsiji - otvaranju tijela. Glava je prva koja se otvara, a potom vrat, grudni koš, trbuh te, po potrebi, ako je u pitanju poginuli pješak, radi se specijalna obdukcija (zasijecaju se potkoljenice, natkoljenice i leđa) kako bi se otkrio primarni kontakt pješaka i vozila.

Javnost mora znati da obdukcija nije masakriranje tijela. Svi organi kada se pregledaju, vraćaju se u tijelo i tijelo se ušije. Urade se takvi rezovi da je skoro neprimjetno da je rađena obdukcija. Vrlo često se porodica preminulog protivi obdukciji, plašeći se da će tijelo biti masakrirano. To je apsolutno netačno. Tužilac, kao neko ko stoji ispred države, nalaže obdukciju, izdaje naredbu za vršenje sudsko-medicinske obdukcije, a ja je samo izvodim.

Neki bi rekli da je forenzika posao onih koji su skloni nekrofiliji. Koliko vas je smrt kao takva vodila da postanete forenzičar?

Ono što je sigurno kada se rodite jeste smrt, ali mene to nije privuklo. Pošto sam imao sreću da studiram u Sarajevu i Beogradu, sudska medicina je na šestoj godini studija, kada već imate dosta znanja. Sudska medicina je najzanimljiviji predmet.

Naime, anketom na Medicinskom fakultetu u Beogradu je utvrđeno da je sudska medicina najzanimljiviji predmet za 70 posto studenata. Riječ je o jako zanimljivim predavanjima, na koja svi dolaze. To su bili puni amfiteatri jer je to kao krimi roman. Ni sanjao nisam da ću biti specijalista sudske medicine. Svi kada studiraju medicinu žele biti internisti, hirurzi ili onkolozi. No, ukazala mi se prilika i nisam pogriješio.

Prednost ovog posla jeste ogromna individualnost i upravljanje radnim vremenom. Naš posao niko drugi ne može uraditi i forenzičara je vrlo malo u Bosni i Hercegovini, a pritom nisu dobro raspoređeni. Ja pokrivam Trebinje, Foču, Široki Brijeg, Mostar, Konjic i odnedavno Istočno Sarajevo. Zaista je mnogo posla.

Da li forenzika doprinosi razumijevanju pojedinih prirodnih zdravstvenih stanja i poboljšanju liječenja?

Sama sintagma sudska medicina ukazuje na to da je to spoj medicine i pravne nauke. Primarni cilj sudske medicine jeste da sudijama tužiocima, advokatima i strankama u postupku, koji su laici za našu oblast, na našem jeziku objasnimo šta se u konkretnom slučaju dogodilo.

Da, sudsko-medicinskim obdukcijama nailazimo i na prirodne smrti. Iz iskustva mogu reći da postoji epidemija smrti mladih i zdravih osoba, čak sportista. Među njima je više nepušača nego pušača. Mislim da je to posljedica koronavirusa ili vakcinacije protiv koronavirusa. Događaju se iznenadni srčani udari, a nakon kojih u venama pronalazimo trombove.

Koliko je učestalo da srodnici preminulih traže obdukciju i nakon prirodne smrti?

U 20-godišnjoj karijeri sam imao samo jedan slučaj da porodica zahtijeva obdukciju jer pretpostavljaju da je preminula osoba bila zdrava. Niko zdrav ne umire. Zdrav može samo poginuti. Ranije sam rekao da porodice odbijaju obdukcije jer se plaše da će tijelo biti masakrirano, što je apsolutno netačno.

Šta je ono što vam je najteže u poslu?

Poslije urađenih 1.500 obdukcija, i dalje mi je najteže raditi obdukciju djece. I sam sam otac, tako da to ostavlja dubok trag na vama. Na primjer, tokom specijalizacije na Institutu za sudsku medicinu u Beogradu, nikad ženama, koje su spremale da budu majke ili su bile trudnice, godinama prije ili poslije toga nije se davalo da obdukuju djecu.

Međutim, posao vas nauči, oguglate. Medicina je takva da vas postepeno priprema za sudsku medicinu. Ne bih se ovim bavio da nisam psihički stabilan i jak.

Postoji li neki slučaj koji vam je bio posebno težak sa stručnog aspekta?

To je slučaj Lane Bijedić. Da li sam napravio stručnu grešku - nisam siguran, ali većina kolega misli da jesam. Lana je pronađena u rijeci, ali je imala jednu povredu u predjelu glave, za koju smo učili da nastaje isključivo udarcem boksera, karatiste ili stopalom. Ta povreda je mene zavela, a nakon čega sam to, uz tužioca, proglasio ubistvom.

Naime, četiri puta sam bio na mjestu događaja. Kamera ju je snimila kako dolazi do tog mosta, sa kojeg se navodno bacila. No, nedostaje snimak samog skoka sa mosta. Tužiocima sam rekao: "Dajte mi još taj snimak, onda ću biti ubijeđen". Mada sada više vjerujem da je skočila sa mosta. Na to je ukazivalo sve ono što je pronađeno u njenom mobitelu, a što u momentu obdukcije nisam znao. Nadam se da će to biti jedina greška koju sam napravio.

Imao sam sreću da sam bio na specijalizaciji dok je harao Zemunski klan, kada je ubijen premijer Srbije Zoran Đinđić. Učio sam od najvećih stručnjaka sudske medicine, kao npr. od profesora Savića, Dunjića, Aleksandrića. Gledao sam i radio najteže obdukcije.

Gledao sam kako se radila Đinđićeva obdukcija, kao i obdukcija predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, čiji je skelet pronađen na Fruškoj gori. Stambolić je na potiljku imao dvije ulazne rupe od projektila. To je bila egzekucija koju je najvjerovatnije izvršio Zemunski klan.

Jedan sam od rijetkih, koji je osim žrtava Zemunskog klana, radio obdukciju žrtava Kavačkog i Škaljarskog klana. Među njima je bio čovjek iz Škaljarskog klana, koji je pobjegao u Mostar. U Mostaru je osnovao taksi udruženje, ali je nađen i ubijen.

Da li postoji obrasci u ubistvima koja izvršavaju kriminalne grupe?

Ono što je dobro jeste što je rijetko da nevini ljudi bivaju ubijeni. Uglavnom je riječ o ubistvima vatrenim oružjem, a zatim bombama postavljenima ispod automobila.

S obzirom na to da je smrt svakodnevnica u vašem poslu, kako to jedan forenzičar prihvati i kako se uopće nosi s tim u svom životu?

Sebi uvijek kažem da sam istreniran za to i mislim da nemam posljedice. No, to se negdje slaže u mozgu. Putovanja su dobra antistres terapija, pa puno putujem. Prvih mjeseci, nakon što sam upisao specijalizaciju, sanjao sam ta tijela. Kada smo počeli sa specijalizacijom, kazali su nam da ćemo osjetiti miris smrti. Tada nisam vjerovao u to. Međutim, kada uđete u obdukcionu salu, tačno osjetite miris smrti. To je poseban miris.

Rečeno nam je i to da ćemo taj miris osjetiti u narednih mjesec dana. Zaista taj miris osjetite, a poslije toga iščezne. Kao što svi ne možemo voljeti jednu ženu i baviti se jednim poslom, tako neko mora da se bavi i ovim poslom. Žao mi je što vrlo malo kolega, skoro niko, ne pokazuje interesovanje za jednu sjajnu, zanimljivu granu medicine.

Sudska medicina traži da budete individualac, da ponekad budete maštoviti. Primjera radi, kada radite terensku obdukciju, nemate obdukcioni sto, već improvizirate - skinete vrata i tijelo stavite na vrata, pa vam vodu donose u kantama da operete tijelo.

Nemamo beneficirani radni staž, ali je prednost što imamo šestosatno radno vrijeme i produženi godišnji odmor. Razlog za to jeste upravo težina posla. Međutim, često zbog sahrana, radimo i vikendima.

Ipak, suprotno mišljenju većine, veći broj mojih slučajeva su živi ljudi. Naime, to su povrijeđeni u saobraćajnim nesrećama, tučnjavama, silovanjima. Najzanimljiviji dio posla je odbrana nalaza pred sudijama, tužiocima i advokatima. Imam običaj reći da je sudnica moja pozornica jer mogu iznijeti nalaz i odbraniti ga. Ako ne odbranite nalaz, onda ste loš vještak, niko vas neće angažovati.

Koliko treba biti vješt u komunikaciji sa srodnicima preminulih? Koji bi bio vaš savjet mlađim kolegama po ovom pitanju?

Naučeni smo da se prema beživotnom tijelu odnosimo s pijetetom, a posebno prema porodici. Imamo veliku empatiju za bol srodnika preminulog. Tu smo da im olakšamo. Uvijek nastojim pronaći riječ utjehe. Ako je neko brzo preminuo, onda kažem da se bar nije patio, nije umirao u mukama. No, to nije bio slučaj s poginulima u poplavama i odronima u Jablanici.

Ispričat ću jednu anegdotu s obzirom na to da nas doživljavaju kao "mesarima" i čudacima. Naime, dolazim na suđenje i sutkinja me prvi put vidi. Nakon toga mi je kazala: "Vidi doktore, vi normalan čovjek". Na to sam joj odgovorio: "Šta ste mislili, kakav ću biti". Divno je što se u ovom poslu družim s jako obrazovanim ljudima - sudije, advokati, tužioci.

Treba znati da se sudska medicina ne razvija toliko brzo kao npr. onkologija. Tako npr. onkologija svakih mjesec ili dva mijenja smjernice za liječenje od karcinoma pluća. S druge strane, u sudskoj medicini je projektil ili nož isti 100-200 godina. Od 1990-ih godina s DNK se dogodila eksplozija novih saznanja. Zahvaljujući DNK rješavamo ubistva, silovanja, ekshumacije. Zaista je riječ o nevjerovatnom napretku u posljednjih 30 godina.

Primjera radi, planinari su prošle godine na brdu iznad Posušja pronašli avion iz Drugog svjetskog rata. Nevjerovatno je da je do tada bio neprimijećen. Nakon što su podigli avion, ispod su pronašli potpuno očuvan skelet. Ambasada Velike Britanije nas je kontaktirala, rekavši nam da bi to mogao biti britanski pilot koji je poginuo 1944. Da avion nije bio prevrnut, vjerovatno bi životinje raznijele skelet na sve strane.

DNK analizom na osnovu uzorka od unuka pilota utvrdili smo o kome je riječ. Velika Britanija je već podigla spomenik na tom mjestu. Fascinantno je da smo u tome uspjeli nakon 80 godina, što ne bi bilo moguće ranijim antropološkim metodama.

Za naglasiti je i to da je naša stopa provjere očinstva u skladu sa svjetskim prosjekom - 40 posto sumnjivih očinstava su lažna očinstva. Riječ je o analizi koja traje 10 do 15 dana. Učestali su zahtjevi su provjeru očinstva, a to je analiza koja košta 600-700 KM.