Obesmišljavanje zakona
10

Dvije i po godine tužiteljskog traženja "posljedice": Genocid se i dalje negira, a zločinci veličaju

D. Be.
Ilustracija: A. L./Klix.ba
Ilustracija: A. L./Klix.ba
Tužilaštvo BiH nije uradilo ništa konkretno da procesuira osobe koje negiraju genocid u Srebrenici i veličaju ratne zločince. Time su dali vjetar u leđa onima koji veličaju necivilizacijske vrijednosti.
U julu 2021. godine tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko je dopunio Krivični zakon BiH čime je zabranjeno negiranje genocida, veličanje ratnih zločina i zločinaca te propisao zatvorske kazne za one koji krše ovaj zakon.

Za dvije i po godine, tužitelji državnog tužilaštva nisu uspjeli pronaći "vezu" između brojnih slučajeva negiranja genocida i veličanja ratnih zločina i zločinaca i kršenja zakona. Niti jedan predmet nije dobio epilog niti je podignuta optužnica, a da ne govorim o suđenju.

Kompletna bh. javnost nebrojeno puta je uživo gledala kada predsjednik RS-a Milorad Dodik (npr. 21. februara) negira genocid i vrijeđa žrtve.

Načelnik Sokoca Milovan Bjelica (17. decembra) kaže da će za njega uvijek predsjednik biti Radovan Karadžić iako je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida u Srebrenici i četiri udružena zločinačka poduhvata (Sarajevo, Srebrenica, sveobuhvatni UZP i UZP za uzimanje talaca). To potvrđuje i aktuelni predsjednik SDS-a Milan Miličević (19. decembra).

Istovremeno vlasnik banjalučkih pekara Saša Trivić (19. decembra) prijeti opoziciji u Beogradu groznim spominjanjem Srebrenice koja je, prema njegovim riječima", bila samo "priprema". Genocid negiraju i brojni drugi političari iz RS-a na raznim nivoima vlasti. Niko od njih nije procesuiran, a oni su samo kapi u moru takvih slučajeva.

I čemu to vodi? Vodi ka tome da se negatori međunarodno presuđenog genocida i glorifikatori pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca osjećaju potpuno lagodno u javnom prostoru kada bez zadrške diraju u žive rane i tri decenije poslije najstrašnijih zločina. Jer ohrabreni su činjenicom da niko ne odgovara za kršenje zakona. Narodski rečeno, osladilo im se.

Glavni tužitelj Tužilaštva BiH Milanko Kajganić jednom prilikom je izjavio "da tužitelji nailaze na određene poteškoće pri dokazivanju izvršenja krivičnog djela" odnosno da treba biti izvedeno na način koji može da proizvode posljedicu" te da ne postoji dovoljna sudska praksa.

Takva izjava mnoge je šokirala, a negatore očito ohrabrila.

Na "nedostatak sudske prakse" reagovao je visoki predstavnik Christian Schmidt koji je u julu ove godine doveo tim eksperata iz Njemačke u Tužilaštvo BiH. Schmidt je sa pravnim stručnjakom iz Bavarske bio u Potočarima i najavio da će pomoći da se procesuiraju negatori genocida.

Pola godine poslije, ništa se nije dogodilo niti promijenilo.

Ako danas postavite pitanje Tužilaštvu BiH o slučajevima negiranja genocida, odgovorit će vam da imaju zadokumentovane prijave i da rade na predmetima.

Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, obrazlažući osnov za dopunu Krivičnog zakona BiH, između ostalog je napisao:

"Svjesni činjenice da pomirenja ne može biti bez priznanja zločina i odgovornosti, te da govor mržnje, veličanje ratnih zločinaca i revizionizam ili otvoreno negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina utvrđenih pravosnažnim sudskim odlukama ugrožavaju vladavinu prava i predstavljaju direktnu prepreku miru, pomirenju i izgradnji povjerenja i na kraju ugrožavaju izglede za sigurnu, mirnu budućnost Bosne i Hercegovine..."

Takvo ponašanje, piše u Zakonu, stvara znatne poteškoće za civilnu implementaciju Općeg okvirnog sporazuma za mir.

Kako vrijeme odmiče, sve više se čini kao da je zakon donesen proforme radi, da se zadovolji bošnjački korpus jer se vladajuće strukture nisu same mogle dogovoriti. No, svi se trebaju zapitati da li je zakon zaista potreban da se ne negira genocid i veličaju zločini ili je to (ili bi bar trebala biti) civilizacijska norma kojoj nije potrebno slovo zakona.

Ako jeste potreban i ako među nama i dalje žive necivilizirani ljudi (a žive), onda zakon treba primjenjivati pravovremeno, u punom obimu i po što kraćem postupku. A ne tapkati dvije i po godine dok se ne desi "posljedica" zbog koje će tužitelji hvatati za glavu.