U toku je najmasovniji pokret nezadovoljstva u Bosni i Hercegovini, u posljednje dvije decenije, i prava buna protiv vlasti i njenih predstavnika. Sa jedne strane šteta je što se toliko dugo vremena moralo čekati da nezadovoljstvo naroda poprimi ove oblike i dimenzije. Sa druge strane, za promjenu korumpirane i katastrofalne vlasti i ljudi nikada nije prekasno. Godinama smo se žalili kako je narod pasivan, letargičan i podijeljen, a sadašnja situacija ipak pokazuje da određeni kapacitet za akciju postoji.
Širom BiH za narod već godinama nije urađeno gotovo ništa ali se jesu zapošljavali rodbina i prijatelji gdje god se stiglo u javnom sektoru. Garniture političara su se smjenjivale i opustošile sve što je imalo bilo kakvu vrijednost a kupovna moć sve većeg dijela stanovništva se srozava iz dana u dan već godinama. U takvoj situaciji, gdje na desetine hiljada domaćinstava živi sa par stotina maraka mjesečno, dok višemilionska imanja političara cvjetaju kao gljive poslije kiše, ovakvi protesti nemaju alternativu. Jednostavno je neprihvatljivo da toliki broj ljudi ovisi o javnoj kuhinji i sadržaju kontejnera za svoje preživljavanje, dok istovremeno raste broj milionera u Bosni i Hercegovini.
Činjenica je da bi u većini zemalja Evropske unije narod već davno eksplodirao da je doživio samo desetinu korupcije i malverzacija koje karakterišu domaće predstavnike vlasti već par decenija. Međutim određeni pomaci su napravljeni protestima i za očekivati je da ostavke nastave da pljušte a naši bahati ljubitelji vlasti, fotelja i limuzina te ostavke sami od sebe zasigurno ne bi podnijeli. U slučaju Bosne i Hercegovine gdje stopa nezaposlenosti mladih doseže neslavne rekorde i približava se stopi od 60%, možemo samo reći da je bilo krajnje vrijeme da se ovakav talas nezadovoljstva desi. Reakcija, pa i nasilje koje je pratilo proteste, ne treba nikoga da čudi. Radi se jednostavno o ponašanju pojedinaca koja je društvo proizvelo, ili da budemo precizniji mi sami kao glasačko tijelo jer tim mladim ljudima koji su razvaljivali sve oko sebe nije ponuđen nikakav adekvatan sportski, kulturni ili obrazovni sadržaj dok su odrastali. Nimalo ne opravdavam paljenje zgrada ali razumijem zašto i odakle je nastalo.
Političari su dobili jednu važnu lekciju koju će zasigurno dugo pamtiti. Kada dovedete stotine hiljada osoba na granicu siromaštva, i gotovo pa na prosjački štap, onda ti ljudi više ništa ne mogu izgubiti i spremni su dati i život ako treba da bi se proizvele određene promjene postajući opasna grupa kojom je teško upravljati i koja je spremna svrgnuti režim. A takvih je danas najviše širom BiH.
Što se tiče posljedica i narednih aktivnosti, postoji nekoliko opcija ovisno o tome sa koliko istrajnosti, žara i energije protesti budu nastavljeni ili prekinuti.
Kratkoročno gledajući, u periodu od nekoliko mjeseci, neredi i paljenje zgrada naravno da imaju zastrašujući efekat na poslovnu klimu i na investitore jer kapital zasigurno ne dolazi tamo gdje su paljevine, dim i specijalci. Iako se strani investitori nisu gurali da dođu u BiH i prije protesta. Međutim, ukoliko se cijelim ovim procesom promjene bude pažljivo upravljalo, pozitivni znakovi i vidna poboljšanja mogu biti poruka koja se može poslati stranim investitorima već krajem ove godine. To bi naravno podrazumijevalo da veći dio zahtjeva demonstranata bude usvojen odnosno da se finansijski teret javnog sektora smanji sprovođenjem mjera koje podrazumijevaju i manji broj osoblja u javnom sektoru i manje plaće. Bosna i Hercegovina spada u rijetke zemlje gdje je prosječna plata veća u javnom sektoru nego u realnom i ta razlika je drastična. Problem ne bi postojao da građani osjete i vide poboljšanja kako u vlastitom životu tako i u kvalitetu usluge koje im je javni sektor dužan pružiti, što se naravno ne dešava. Veća transparentnost i oduzimanje nelegalno stečene imovine političara, i svih drugih, su samo prve etape za koje se sada treba izboriti.
Izuzev poslovne štampe, mediji širom svijeta gledaju neutralno ili pozitivno na trenutna dešavanja u BiH jer ovakva reakcija društva uglavnom bila očekivana prije ili kasnije. Do određene mjere iznenađujući je bio nivo nasilja koji je pokazan na protestima međutim domaća vlast je bila poznata u Evropi kao izrazito nesposobna i korumpirana, te loš sagovornik u procesu EU integracija.
U svakom slučaju ne treba stati ukoliko želimo da se promjene zaista i dese jer vladajuće garniture političara su uglavnom dokazale da se same od sebe stvari neće poboljšati kao ni njihovo ponašanje stoga je neophodno zadržati pritisak na njima sve dok ne ispune tražene uvjete. Sve drugo bi ojačalo dokazanu bahatost i osjećaj nekažnjivosti i neodgovornosti velike većine političara.
