Kako je biti obespravljeni radnik, protestovati na debelim minusima i na kraju se izboriti za ono što radnicima pripada najbolje zna Emina Busuladžić iz Tuzle. Skupa s ostalim radnicima sačuvala je imovinu fabrike, koju su mukotrpnim zalagajnem i na kraju i pokrenuli. Dita je danas ponovo uspješna firma, a Emina je svoju dugogodišnju borbu krunisala onako kako je i zaslužila - odlaskom u penziju.
Nisu dopustili da im unište fabriku
Emina Busuladžić danas penzionerske dane provodi u društvu unuka i u održavanju bašte, a na samom početku razgovora za Klix.ba prisjetila se svoje dugogodišnje borbe. Sa sjetom nam kaže da nije bilo lako, radnici su nailazili na brojne zidove, a vlast nije marila na njihove vapaje.
"Godinama sam živjela za Ditu, Tuzlu, ali i BiH, a onda je neko došao kako bi uništio našu fabriku. Svi ostali radnici i ja to nismo mogli dopustiti. Pred očima mi je bila slika industrijske zone u kojoj smo jedino mi ostali, jer su sve ostale fabrike uništene, a ljudi su nezbrinuti završili na ulici kao socijalni slučajevi", kaže Busuladžić na početku našeg razgovora.
Iako je mogla otići u prijevremenu penziju Busuladžić nije željela ostaviti svoje radne kolege na cjedilu. Skupa s njima je protestovala na ulicama Tuzle po kiši, zimi, uz snježne nanose.
"Čovjek kada se ide boriti za ono što je časno i pošteno zaradio ispred sebe ne stavlja nikakve prepreke. Kiša, snijeg, glad, hodanje, povišen šećer u krvi, infarkt... nama nikada nisu bili izgovori da se ne idemo boriti, a u svemu tome smo imali samo jedan cilj, odnosno spašavanje fabrike", dodaje ova sada već bivša radnica Dite.
Zbog nemara nadležnih Dita je u velikoj mjeri uništena, ali su radnici svojim zalaganjem uspjeli sačuvati srce fabrike, odnosno industrijska postrojenja i glavnu halu. Nakon proglašenja stečajnog postupka svojim tijelima su sprečavali sudske izvršitelje da plijene mašine.
"Mi smo fabriku ponovo pokrenuli svojim sredstvima i znanjem, a upornošću smo dokazali da ona može i mora raditi. I u stečajnom postupku su nas pljačkali kroz tadašnji zakon koji je bio katastrofalan. Dita je bila političko pitanje, što se na kraju i ispostavilo tačnim. Uvijek sam govorila, a to i danas ponavljam da je privatizacija u BiH pljačkaška, rak rana društva je pravosuđe koje ništa ne radi, a mafija upravlja državom", naglašava Busuladžić.
Borba za oporavak Dite je bila izuzetno teška, ali je ishod bio presladak.
"Kada je fabrika počela raditi i kada sam dobila na hiljade poruka širom svijeta mojoj sreći nije bilo kraja. Radnička borba danas se u BiH mora nastaviti, jer ako mislimo našoj zemlji dobro, ne smijemo je ostaviti ovakvim ljudima. Ne smijemo šutjeti, uvijek moramo pričati i dizati svoj glas. Mene te veoma često košta, ali to moramo raditi, jer kada ne pričaš, ljudi to iskoriste u negativnom segmentu", kaže Busuladžić koja je kroz svoju dugotrajnu borbu pretrpjela brojne prijetnje.
Stečajni postupci su većinu bh. kompanija zavili u crno, a radnici su obespravljeni završili na cesti. Busuladžić je mišljenja da se uvođenje ovakvih postupaka nikada nije smjelo dozvoliti u našoj zemlji.
"To je najgora moguća solucija za radnika. Stečajni upravnici su politički ljudi, a radnici su se zadovoljavali isplatom plaća. Naravno, to je bilo i najbolje za stečajnog upravnika, jer je prodavao imovinu, isplaćivao potraživanja po nakaradnim zakonima, a radnici su na kraju potrošili dobijene plaće i više nisu imali priliku za zaposlenenje u toj fabrici jer je uništena", dodaje naša sagovornica.
Građani su u kolektivnom nezadovoljstvu
Mišljenja je da je BiH u cijelosti u stanju depresije, a građani su u kolektivnom nezadovoljstvu. Trenutno stanje u državi ocjenjuje katastrofalnim, a humanost, solidarnost i prijateljstva su se odavno izgubila negdje usput.
"Živimo u kompletno bolesnom društvu, moramo se probuditi i napraviti promjene. Mi smo nekada imali socijalizam i određenu zaštitu, a sada otvoreno kažem da je ovo najgori stepen robovlasništva, bez obzira da li ljudi rade u državnoj ili privatnoj firmi. Radnici nemaju prava, svoj glas ne smiju podići, jer ako žele ostati na radnim mjestima moraju biti poslušnici, hodati pognute glave i puštati da ih se gazi", ističe Busuladžić.
Ovog 1. maja naša sagovornica smatra da nema razloga za slavlje, već za bunt.
"Bunt je trebalo već davno pokrenuti. Izgubili smo ono što su nam naši ostavili u amanet, odnosno zakone, dostojanstvo i sigurnost rada. Treba nas biti sramota i trebamo baš hodati pognute glave, jer smo dozvolili da nam se to desi", kaže Busuladžić na kraju razgovora za Klix.ba.
