Emotivan govor Menachema Rosensafta u Srebrenici: Moramo spriječiti dalje nasilje, svi mi stvoreni od Boga
Ove žrtve nacističkog terora, Hitlerovog "konačnog rješenja jevrejskog pitanja", smatrane su preslabima, bolesnima, da bi bili povedeni na marševe smrti i transporte prema drugim logorima u Njemačkoj.
"Nemoguće je opisati ljudskim riječima susret zatvorenika, spašenih od sigurne smrti, sa njihovim oslobodiocima. Sovjetski oficiri i vojnici u dronjcima, iscrpljeni, promrzli, ali pobjedonosni, plakali su kao mala djeca gledajući hrpe leševa ispred baraka i ljude u agoniji, nalik kosturima, poslagane na krevetima. Žene zatvorenice su vrištale, jecale, nježno dodirivale odjeću svojih osloboditelja da bi se uvjerile da su ti ljudi stvarni, i ljubazno ljubile njihove ruke", citirao je Rosensaft riječi Regine Grimberg, francuske Jevrejke i jedne od preživjelih.
Poručio je kako se svi danas sjećaju, ali i tuguju.
"Stojimo ovdje u Potočarima, sjećamo se, tugujemo za milionima jevrejskih muškaraca, žena i djece koji je sistematski ubio njemački SS i njihovi međunarodnih pomagači u Auschwitz- Birkenau, Treblinki, Majdaneku, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i svim drugim mjestima horora. Sjećamo se Srba, Jevreja i Roma koji su pobijeni od strane ustaša u Jasenovcu, 11.343 Jevreja iz bugarske okupirane Trakije, Makedonije i nekadašnjeg srbijanskog okruga Pirota, koje su u zimu 1943. godine deportovala u smrt bugarska policija i vojne jedinice, i svih drugih nevinih žrtava Holokausta. Stojeći ovdje danas u Potočarima, također tugujemo i sjećamo se hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka - Bošnjaka muslimana - koje su ubili bosanskosrpski četnici u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine", rekao je Rosensaft i nastavio svoj govor.
"Sjećamo se - ne smijemo zaboraviti - svih bošnjačkih žena i djevojčica koje su silovane i zlostavljane ovdje, i žena, djece i starih koji su prisilno protjerani odavde u okviru genocida. Stojeći ovdje danas u Potočarima, svako od nas povlači se u svoje lične uspomene, u svoja individualna utočišta misli. Ambasador Jakob Finci, koji je rođen u koncentracionom logoru na otoku Rabu uz sjevernu obalu Hrvatske 1943. godine, razmišlja o više od 50 članova svoje porodice koji su brutalno ubijeni u Holokaustu, dok Amra Begić razmišlja o svom ocu, djedu, 26 drugih rođaka i svom najboljem prijatelju koji su brutalno ubijeni u genocidu u Srebrenici. Emir Suljagić se sjeća svog prijatelja Nehrudina Sulejmanovića koji je bio sa ranjenim Bošnjacima iz Srebrenice i nestao u genocidu, dok Vlado Andrle razmišlja o svojoj prabaki koju su ustaše ubile u Jasenovcu", poručio je.
Naglasio je i kako Almasa Salihović tuguje za bratom kojeg su joj bosanskosrpski četnici oteli iz ruku i ubili, dok on tuguje za svojim bratom od pet i po godina, sinom njegove majke, i djedovima koji su ubijeni u gasnoj komori po dolasku u Auschwitz-Birkenau.
"Zajedno tugujemo, i naše suze postaju molitve - molitve sjećanja, ali i molitve nade. Sjećamo se zla koje nam je učinjeno, ali ne smijemo zaboraviti ni rijetke zrake svjetlosti, dobrote, koje su se probile kroz tamu tog zla. Derviš Korkut, glavni bibliotekar Nacionalnog muzeja Bosne, objavio je 1940. godine članak pod nazivom 'Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine' u kojem se zalagao za toleranciju prema bosanskim Jevrejima. Korkut nije samo spasio povijesnu sarajevsku Hagadu od sigurnog uništenja od strane nacista, već su i on i njegova supruga Servet skrivali jevrejsku djevojčicu, Dorkicu Papo, poznatu i kao Mira, u svom domu, spašavajući joj život. Više od pet decenija kasnije, kada su Korkutova kćerka Lamija i njena porodica pobjegli od krvoprolića na Kosovu u Skoplje, danas Sjeverna Makedonija, Davor Papo, sin Mire Papo, bio je među onima koji su im omogućili da se nasele u Izrael. Drugo dvoje bosanskih muslimana, Mustafa i Zejneba Hardaga, također su riskirali svoje živote skrivajući prijatelje i susjede, Rifku i Josefa Kabiljo, i njihovo dvoje djece u Hardaginom domu u Sarajevu", ističe Rosensaft.
Naglašava kako je Zejneba Hardaga nastavila spašavati druge bosanske Jevreje od hapšenja od strane Gestapoa i ustaša, zbog čega su ona i Mustafa kao i Derviš i Servet Korkut priznati kao Pravednici među narodima od strane Yad Vashema, izraelskog autoriteta za sjećanje na Holokaust.
"I ovdje je opet dobro vraćeno dobrim. Usred opsade Sarajeva od strane bosanskih Srba 1994. godine, nakon što je Mustafa umro, Rifka Kabiljo organizirala je izvlačenje Zejnebe i njene porodice iz grada i njihovo dovođenje na sigurno, u Izrael. U nedjelju, 23. avgusta 1942. godine, dok su Jevreji bili deportovani iz Francuske u nacističke njemačke logore smrti, rimokatolički svećenici širom nadbiskupije Toulouse javno su pročitali pastoralno pismo nadbiskupa Jules-Gérauda Salièga, u kojem je protestirao zbog toga što se prema Jevrejima, muškarcima, ženama i djeci, očevima i majkama, postupa kao prema "stoci" i šalje ih se ka 'nepoznatim odredištima'. 'Zašto pravo utočišta više ne postoji u našim crkvama", pitao je. 'Jevreji su ljudi, Jevreji su žene... Oni su dio ljudske rase. Oni su naša braća kao i mnogi drugi. Kršćanin to ne smije zaboraviti.' Izravno zbog javnog protesta nadbiskupa Salièga, javno mnijenje u i oko Toulousea okrenulo se protiv Nijemaca i mnogi su Jevreji spašeni", rekao je Rosensaft.
Sljedeće godine, mitropoliti Stefan iz Sofije i Kiril iz Plovdiva Bugarske pravoslavne crkve bili su uglavnom zaslužni što su uvjerili kralja Bugarske Borisa III da ne deportuje 48.000 bugarskih Jevreja u nacističke njemačke logore smrti, iako nisu uspjeli spriječiti takvu sudbinu za Jevreje Trakije, Makedonije i Pirota, objašnjava bivši potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa.
"Derviš i Servet Korkut, Zejneba i Mustafa Hardaga, nadbiskup Saliège i mitropoliti Stefan i Kiril možda su bili u manjini tokom godina Holokausta, ali su oni uzori koje, kako se približavamo kraju prve četvrtine 21. stoljeća, moramo nastojati slijediti. Danas nije vrijeme i ovo obilježavanje nije mjesto za politiku ili izražavanje naših različitih stavova ili mišljenja o današnjim globalnim događajima. Danas je vrijeme i ovo obilježavanje je mjesto za sjećanje, za nedopuštanje duhovima naše prošlosti da izblijede.
A ipak, danas je također vrijeme i ova komemoracija je također mjesto da se zajedno obavežemo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ponavljanje horora kojih se danas sjećamo, i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ili barem ublažili patnje nevinih", ističe.
Prije svega, ne smijemo, naglašava Rosensaft, i ne možemo biti ravnodušni prema patnji, prema svim patnjama.
"Ipak, također ne smijemo, ne možemo zanemariti divljaštvo i bezobzirnost, osobito kada je proklamirani cilj takvog divljaštva, brutalnosti i okrutnosti istrebljenje muškaraca, žena, djece i dojenčadi isključivo zbog njihovog identiteta. Stoga mi dozvolite da danas jasno i nedvosmisleno izjavim da moramo osuditi i odbaciti divljaštvo koje je počinio Hamas protiv Jevreja, muškaraca, žena i djece 7. oktobra na granici Izraela i Gaze, silovanja i zlostavljanja jevrejskih žena i djevojčica, te nasilne otmice više od 200 talaca u Gazi, od kojih ih se više od 100 i danas nalazi tamo u užasavajućem zatočeništvu, više od tri i po mjeseca kasnije. I istovremeno, dopustite mi da danas jednako jasno i jednako nedvosmisleno izjavim da ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema smrti i raseljavanju koje su pretrpjeli civili Palestinci u Gazi tokom ovih istih više od tri i pol mjeseca. Svako ko ima srce, dušu, mora osjećati duboko suosjećanje i empatiju prema patnji Palestinaca, civila, muškaraca, žena i djece kojima hitno treba humanitarna pomoć. Svako sa srcem, svako sa dušom ne može ostati ravnodušan pred prizorima mrtvih palestinskih beba u pogrebnim plahtama, žrtava rata za koje nisu bile odgovorne ni najmanje", govori Rosensaft.
Jednostavno rečeno, poručuje Rosensaft, da bismo se približili jedni prema drugima umjesto udaljavanja jednih od drugih, moramo, riječima čovjeka koji prisustvuje sastanku organizacije "Standing Together", organizacije izraelskih Jevreja i Arapa koja promiče toleranciju i suživot, "biti sposobni osjetiti bol za drugu stranu".
"Također moramo zapamtiti, sa svih strana, da riječi same po sebi ne ubijaju, ali mržnja izražena riječima može odveć lako rezultirati nasiljem, ubojstvima, zločinima i, da, genocidom. Ključni element u provođenju Holokausta, u provođenju genocida u Srebrenici, doista, u provođenju svakog genocida, bio je proces dehumanizacije drugih. Kada bilo koja grupa ljudi omalovažava drugu grupu prikazujući ih kao inferiornu sebi, kao životinje ili kao štetočine, proces dehumanizacije, demonizacije, je počeo. Na nama je, na svakome od nas, da insistiramo da je druga strana, čak i naš percipirani politički ili nacionalni suparnik, ljudsko biće stvoreno i postojeće u božanskom biću", navodi u svom govoru.
Na kraju, Rosensaft je poslao snažnu poruku svim ljudima bez obzira na vjeru.
"I dok mi danas ovdje ne možemo promijeniti prošlost, možemo i moramo učiniti sve što je u našoj kolektivnoj moći da promijenimo budućnost, da spriječimo daljnje uništavanje i nasilje, i odbijemo sve manifestacije antisemitizma, islamofobije, fanatizma, ksenofobije i mržnje. I to moramo učiniti zajedno, kao muslimani, kao Jevreji, kao kršćani, kao ljudska bića, svi mi stvoreni od Boga, od Allaha, od Adonaija, po liku Boga, Allaha, Adonaija", zaključio je.
Ovako izgledaju protesti u Beogradu iz zraka: U centru grada okupilo se na hiljade građana
