Emotivna životna priča: Hrabra Mela iz Sarajeva prohodala zajedno s jednogodišnjim sinom
Za Klix.ba je govorila o ovom velikom životnom iskušenju i borbi koju je na kraju ipak dobila.
Kako nam je na početku razgovora Mela kazala svi događaji u našim životima imaju dvije strane medalje. Nikada nije željela sjesti u invalidska kolica iako su joj nuđena kao donacija jer, kako je dodala, ljudi su po prirodi takvi da izaberu lakši put i onda se prepuste da ih on nosi kroz život.
"Od početka sam bila tvrdoglava i uporna i čvrsto uvjerena da ne želim čak sjesti ni probati da vidim kako je to. Samo sam u njih sjela kada su me vozili prvi put da vidim svog Danija (dijete) 12. dan nakon operacije jer sam tada bila u zaista lošem zdravstvenom stanju. Tako da sam ja proteklih godinu dana navikla funkcionisati na štakama jer me tako nažalost situacija natjerala i našla sam sve varijante i modele kako da rješavam sve životne novonastale situacije. Samo nisam bila u mogućnosti da sina nosim pa sam ga na kraju u kolicima vozila po kući, dakle našla sam riješenje”, ispričala nam je Mela.
Proteza je potpuno promijenila Melin život
Međutim, dolaskom proteze potpuno se mijenja život i sve navike koje je Mela stekla proteklih godinu dana.
Kako nam je kazala, ona joj je donijela mnogo lijepih stvari. Prije svega, pokazala joj je još jednom da su ljudi u našoj državi humani jer je uz pomoć organizacije "Pomozi.ba" i "20 kruna za čovjeka", bliskih prijatelja i vlastitih sredstava uspjela skupiti cifru od oko 100.000 KM i sada imati potpuno novi život.
Ispričala nam je da je proteza napravljena u "Ottobocku Adria" u Hrvatskoj, te da je školu hoda imala u poliklinici "Sveta Nedelja" u ovoj susjednoj zemlji.
"U Ottobocku Adria i poliklinici Sveta Nedelja tim koji je radio na mojoj rehabilitaciji je fenomenalan. Stručni, profesionalni, ljubazni i sa puno iskustva uspješno su realizovali ovu fazu moje rehabilitacije. Nakon nekoliko mjeseci morat ću ponovo ići na izradu završnog ležišta. Zahvaljujući mojoj stručnoj fizioterapeutkinji Nikolini Celizić i ortopedskom tehničaru divnoj Petri Grdanjski Gotić uspjela sam savladati brojne prepreke koje su se nalazile preda mnom. Postoje tretmani i vježbe koje se trebaju raditi za ravnotežu, stabilizaciju tijela, prenos težine itd., da bih u završnoj fazi ja hodala bez pomagala, što sam na veliko iznenađenje zaposlenika Ottobocka i poliklinike “Sveta Nedelja” postigla peti dan. Moja čelična volja, njihova stručnost i iskustvo, a najprije ljubav prema mom Daniju koja je moj najveći motiv su dovele do tako brzih rezultata. Sada nakon štaka treba puno vježbe, upornosti i moje mentalne snage da istrpim sve bolove i izazove koji slijede. Potrebno je vrijeme da bi se moje tijelo i tkivo naviklo te da mozak ponovo vrati šemu hodanja. Ovo je jedan dugotrajan i kompleksan proces, ali je bitno samo da imam volju i da budem istrajna i doslijedna, a to mi uz mog sina Danija neće biti teško", istakla je Mela.
Mela nam je ispričala da je riječ o jednom od najmodernijih protetičkih koljena Genium x3 koje obavlja 80 posto funkcije zdravog koljena, te omogućava nesmetano i lagano hodanje. Dodala je da ima brojne senzore i modove, poput onih za skijanje, bordanje, plivanje te da će kad se navikne na protezu s njom moći živjeti jedan sasvim normalan život i sinu moći ispuniti želju za svakom vrstom putovanja i upoznati ga sa svijetom.
"Sretna sam zaista i sada kada gledam slike mora ne razmišljam o tome da ja odem i odmaram već da svog sina odvedem da prvi put dotakne kamenčić u vodi i da doživi druga brojna predivna životna iskustva. To mu ništa ne bih mogla obezbijediti da nemam ovu savremenu protezu. Ja ovih dana imam velike bolove u leđima dok se ne naviknem u potpunosti, ali kada vidim dijete da mi se smije sve prođe", kazala je.
Dan nakon što je Mela prohodala, to je učinio i Dani
Ono što je Mela govorila nakon operacije i amputacije noge jeste da bi voljela da dođe dan da ona i Dani zajedno prošetaju. Kako nam je ispričala, s obzirom na to da je njen sin nedavno napunio godinu, ispunila se i ta želja. Dan nakon što je Mela prohodala, to je isto učinio i Dani.
"On je hodao tako što sam ga morala držati za ruku, ali odmah sutradan nakon naše prve šetnje s protezom on se sam 'pustio' i počeo hodati. Ne znam da li ga je inspirisao taj momenat kada je vidio mene da hodam i da li ga je to ohrabrilo, ali sam presretna i preponosna i na njega i na sebe. Vjerujem da je mene čekao da zajedno koračamo tako da sam ispunila i to obećanje jer sam uvijek govorila da ćemo zajedno prohodati", dodala je Mela.
Naša sagovornica se prisjetila i tog dana kada je odlučeno da joj se treba amputirati noga. Kako nam je kazala, riječ je o sudbini, jer da nije došla na redovnu kontrolu na KCUS možda ne bi sada bila ni živa, obzirom na raslojavanje srčane aorte.
"Ja nisam imala nikakve bolove prije pregleda već su se oni tada pojavili na pregledu i ustanovljeno da je potrebno uraditi hitni carski rez , te odmah potom rekonstrukciju disekcije aorte i amputirati mi nogu kako bi se spasio moj, ali i život moje bebe. Uvijek spominjem dva doktora, a to je anđeo čuvar mog djeteta, iskusni doktor Boris Nikulin koji me porodio i moj anđeo čuvar doktor docent Nermin Granov koji je uradio rekonstrukciju disekcije aorte i spasio mi život. Imam i ja naravno puno kriza i teških trenutaka nakon svega što je normalno, ali zaista osjećam da imam još veću volju za životom i da baš sada želim da živim punim plućima", navela je ova hrabra majka.
"Sad tek osjetim prave čari majčinstva"
Mela je još jednom podsjetila ljude da je najbitnije zdravlje i da materijalne stvari ništa ne znače ukoliko ono nedostaje.
"Mi svi od života očekujemo samo najljepše, međutim život treba prihvatiti onakvim kakav on jeste, sve probleme prebroditi koji dođu i naravno nikada ne treba pasti u depresiju već tražiti rješenja i izvlačiti maksimum iz novonastale situacije. Zbog toga sam uvijek sebi zadavala zadatke, bila uvijek samostalna, a nastojim to biti i danas kada je riječ i o odgoju djeteta, vođenju života i donošenja odluka. Kada su zadaci u pitanju prije dva dana sam sama kupala svog sina Danija i prenijela ga u sobu, a to prije sa štakama naravno nisam mogla. Bila sam ponosna na sebe i rekla sam s osmijehom Daniju 'mama sine za tebe može sve na svijetu'. Tek tada sam zapravo vidjela pravu čar majčinstva jer inače to majke rade i to se podrazumijeva, ali kada niste bili u mogućnosti zbog invaliditeta i sada možete, onda je to za vas velika stvar. Sada od sreće hoću da zaplačem što je to još jedna stvar koju mogu uraditi. Ljudi nisu svjesni da sada ovog trenutka dok čitaju ovaj članak imaju sigurno razlog da budu sretni samo ga ne vide. Mi jednostavno nismo zahvalni za neke stvari, nego nam se one podrazumijevaju, a upravo bi se na tome svaki dan trebali najviše zahvaljivati jer je mnogo teško kada bez toga ostanemo. Ja sam samohrana majka i navikla sam da se brinem o Daniju sama, za njega se borim, ali sada će sve biti puno lakše i drugačije uz Genium x3", poručila je.
Mela je još dodala: "Znate kako kažu, uvijek može gore. Često razmišljam koliko sam sretna da pored toga što sam preživjela, a imala sam 0,1 šanse da preživim, imam zdrave ruke. U protivnom bi sve ovo mnogo bilo teže obzirom da sam ja pijanistica i magistrica klavira, te radim u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu. Sjećam se da sam u bolnici kada sam se probudila poslije operacije pomijerala prstima i rekla doktorima da sam sretna jer ću moći i dalje zarađivati za svoje dijete".
Na kraju razgovora je poručila svim ljudima da uvijek vjeruju u sebe bez obzira u kakvoj situaciji da se trenutno nalaze.
"Da budu istrajni i puni ljubavi prema ljudima i prema životu. Ovo moje teško životno razdoblje je obilježilo pored teških trenutaka upravo to - ljubav, osmijeh, prijateljstvo, lijepe riječi podrške i divni međuljudski odnosi i to su meni, pored mog sina Danija, bili zapravo najveći pokretači da prevaziđem sve prepreke", zaključila je naša sagovornica.
