Emotivno prisjećanje Muhameda Avdića: Ispričao kako je tekao rastanak od oca i bijeg od smrti 1995.
Avdić je samo jedan od onih koji tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih, a na Komemoraciji održao je emotivni govor u kojem se prisjetio teških srebreničkih dana i nade da će njegov otac biti živ.
"Obraćam vam se kao 39-godišnjak. Da, toliko godina je imao moj babo kada smo se rastali, kada sam ga zadnji put vidio. Tada nismo imali pojma da je to posljednji dan koji provodimo zajedno kao porodica, nismo se ni oprostili, ni zagrlili. Zbog toga se ne sjećam babinog posljednjeg zagrljaja, a imao sam 11 godina", kazao je.
Avdić se prisjetio ratnog vremena kada je iz Srebrenice izbjegao u Tuzlu, čekajući informacije o svom ocu.
"Bio je to 29. mart 1993. godine, snijeg je padao nekoliko dana neprestano. Četnici su bili na brdima oko grada, bilo je samo pitanje trenutka kada će ući u grad. Noć prije u Srebrenicu je ušao UNHCER-ov konvoj humanitarne pomoći i tračak nade da nećemo umrijeti od gladi te da će Međunarodna zajednica spriječiti ulazak četnika u Srebrenicu. Nada da će pomoći napaćenom i izgladnjelom narod, koji je bio zaboravljen od svih. Sjećam se tog jutra. Grad je bio preplavljen desetinama hiljada ljudi koji su se kretali stihijski, s nadom da će biti sretnici koji će se uspjeti popeti na UNHCER-ov kamion i na taj način spasit se iz srebreničkog pakla. Bili smo jedni od onih sretnika koji su uspjeli popeti se na kamion i krenuti ka Tuzli, s nadom da ćemo stići živi i zdravi. S nadom da će Međunarodna zajednica zaustaviti ludilo koje se zove rat, da će babo preživjeti i da ćemo biti ponovo zajedno", prisjeća se.
Nastavlja priču o trenutku dolaska na slobodnu teritoriju u Tuzli prateći vijesti o dešavanjima u Srebrenici.
"Dolazak u Tuzlu bio je dolazak u civilizaciju. Noćnu tminu više nije razbijao plamen kandila namoćen u trafoulje, već užarena sijalica. Mogli smo da gledamo u TV i na taj način da pratimo vijesti. Pažnja je bila na dešavanjima u Srebrenici. Svaka nova vijest bila je pomno praćena. Napokon, Srebrenica je bila proglašena zaštićenom zonom UN i ta odluka je osnažila nadu da ćemo jednog dana biti zajedno kao porodica. Počeli smo dobijati pisma od baba, svako je budilo emocije radosti, popunjavalo prazninu i smanjivalo našu fizičku udaljenost. S vremena na vrijeme, kada bi radile radioveze babo bi nas zvao, jer je bio radioamater. Nisu to bili dugi razgovori, bili su veoma kratki, ali su u tom trenutku bili su kao vječnost. Nije se moglo preko radioamatera puno pričati osim osnovnih informacija o zdravlju. Poruka babina uvijek je bila da slušamo mamu, da se trudimo u školi, da učimo. Na kraju, da će ovo ludilo jednog dana prestati, da ćemo opet biti zajedno", istakao je.
Nastavlja da dolazak čela kolone na slobodnu teritoriju u julu 1995. godine probudio je nadu da će i babo uspjeti da dođe, no nažalost dobili smo informaciju da je babo zarobljen.
"Nadali smo se da će biti registrovan od strane Crvenog krsta i da će biti razmijenjen. Tada na sve moguće načine pokušavamo spasiti babu, no ostalo je samo na pokušaju. Nada je uvijek bila prisutna da će doći. Tu nadu je uvijek podgrijavala svaka informacija s mnoštvom dezinformacija, pa čak i jedan poziv radioamatera iz 1998. godine. Poziv koji je probudio nadu da je babo možda negdje živ. S vremenom ta nada, da će doći živ, prerasla je u nadu da ćemo ga jednog dana pronaći i identifikovati", kazao je.
Prisjetio se da mu je otac, bježeći od pripadnika policije i vojske Republike Srpske, odlučio da pregazi Drinu, tamo gdje ju je moguće pregaziti, jer nije bio plivač.
"Bježeći i skrivajući se po šumama od pripadnika MUP-a i VRS-a odlučio je da pregazi rijeku Drinu tamo gdje se ona razljeva. Gdje ju je moguće pregaziti, jer babo nije bio plivač. Prešao je u Srbiju s nadom da će imati više šanse da preživi, ali granična policija Srbije je uhapsila babu i sastavila zapisnik, da je ilegalno bez dokumenata prešao u Srbiju. Risto Šelevac komandir staničnog mjesta za kontrontrolu prelaza Bajina Bašta je 31. jula u 14:15 sata na Ljubovijskom mostu isporučio je babu. S druge strane su ga dočekali Pero Milić i Dragan Vasiljević te prema zapisniku kojeg su sačinili predali ga Mirku Jankoviću komandiru policija Bratunačke brigade. Tu mu se gubi svaki trag", naglašava.
Avdić je nakon dužeg istraživanja uspio identifikovati osobe koje su njegovog oca proslijedile zločincu.
"Podnio sam krivične prijave, ali nažalost državni sud BiH smatra da nema dovoljno dokaza za pokretanje krivičnog postupka. Ipak poslije svega imao sam priliku da se sretnem s Perom Milićem, bez želje za osvetom, zub za zub, oko za oko. Samo sa željom da ga pogledam u oči i pitam za svoga babu. Da mu kažem da je moj babo bio učitelj, da je generacije djece naučio prvom slovu. Nije pravio razliku kako se ko zove, već mu je želja bila da s ponosom može reći da je to njegov učenik. Rekao sam mu da ni on, ni moj babo, nisu mogli odlučiti da li će biti rata ili neće, ali su mogli odlučiti da li će u tom ratu biti ljudi li zločinci. Na kraju sam rekao da mi je pao kamen sa srca i da ne postoji ta riječ koja može opisati moje stanje, moju emociju. Sretan sam da je prema mom babi učinjena nepravda, nego da je moj babo živ, a da je činio nepravdu drugima i da nosi teret zločinca. Hvala Bogu babo, da si u ratu odlučio da budeš čovjek, a ne zločinac. Da tvoji unuci sa ponosom mogu reći da si ti njihov djed, kojeg nisu imali priliku upoznati, ali imaju priliku da te se sjećaju", kazao je.
