Enis Bećirbegović: Roditelji su mi ostali u opkoljenom Sarajevu kada sam prvi put nastupao na Olimpijadi
Sarajevo je tada doživjelo i veliku tragediju - masakr na Markalama. Taj tragični događaj itekako je teško pao Bećirbegoviću i sve mu je to odvlačilo pažnju tokom napornih treninga.
"Međutim, to je bila realnost tog vremena i svi koji smo išli na igre bili smo vrlo ponosni da predstavljamo državu u to vrijeme. To su bile moje prve Olimpijske igre za BIH. Zato je to bilo posebno iskustvo", kazao je Bećirbegović.
Nezaboravno putovanje
Pripreme su trajale cijelu 1993. godinu. Bile su to prve Olimpijske igre na kojima se morala zadovoljiti olimpijska norma da bi se moglo učestvovati i nije bilo dovoljno samo se pojaviti.
"Kondicioni dio priprema smo obavili u Hrvatskoj u ljeto 1993. godine. Nakon ljeta preselili smo se u Kranjsku Goru (Slovenija), gdje smo formirali skijaški kamp. Iz tog kampa smo putovali na treninge i takmičenja do samog početka Olimpijade", prisjetio se.
Put do Frankfurta i od Frankfurta do Lillehammera bio je zanimljiv. Olimpijci su se družili i zbližili.
"Prvo smo putovali iz Kranjske Gore za Frankfurt, gdje smo se sreli s ostatkom olimpijskog tima. Nakon togo smo putovali sa opremom do Kiela u Njemačkoj gdje smo se ukrcali na trajekt za Oslo. Taj dio puta na brodu je trajao skoro 24 sata. Kad smo se iskrcali u Oslu, vozili smo se još sat-dva do Lillehammera. Pošto je cijeli tim putovao zajedno to je bila jedinstvena prilika da upoznamo ostatak našeg tima, posebno bobiste i sankaše. Skijaški trkači su već bili skoro godinu dana na pripremama u Norveškoj i dočekali su nas gore", rekao je.
Druženje s Tombom
Prošla je 21 godina od ZOI u Lillehammeru, ali sjećanja su i dalje prisutna. Poseban događaj koji Bećirbegović pamti je situacija koju je naš tim imao s talijanskim timom, odnosno alpskim skijašem Albertom Tombom, koja im je promijenila život.
"U pripremama za takmičenje mi smo uspjeli rezervisati stazu za trening, ali iz nekog nesporazuma ta je staza bila rezervisana i za talijansku reprezentaciju, odnosno za Alberta Tombu. Pošto smo mi malo poranili na trening mi smo prvi zauzeli stazu, ne znajući da je staza rezervisana i za Tombu. Međutim, kad se Tombin tim pojavio da postavi svoju trening stazu, to nisu mogli zbog nas. Tada su nam prišli i pitali da li Tomba može trenirati na našoj stazi. Tada smo se našalili jer smo kao zastali i razmišljali, ali naravno da nam je bila čast trenirat s takvim šampionom", rekao je Bećirbegović.
Taj događaj je utjecao na cijeli bh. tim jer je Tomba sponzorisao dolazak naših olimpijaca u Italiju nakon Olimpijade. Poslije toga, život ih je razdvojio na različite strane svijeta. Neki su ostali u Italiji, a drugi su otišli u Hrvatsku, Njemačku, Austriju i druge zemlje.
"Tada je Sarajevo još bilo blokirano i nije se moglo vratiti kući. Ja sam otišao u Njemačku kod daidže, gdje sam proveo skoro sedam mjeseci. Krajem ljeta 1994. godine Skijaški savez je opet formirao tim u Italiji. Cijeli projekat je bio baziran na poznanstvu sa Albertom Tombom iz Lillehammera, koji je sponzorisao naš dolazak u Italiju", kazao je Bećirbegović.
On je u Italiji ostao narednih devet godina. Život ga je potom odveo u SAD, gdje živi i radi godinama. Profesionalnim skijanjem prestao se baviti 2005. godine.
