Episkop Atanasije: Važno je da znamo da nam je naš komšija najpreči
Vladika Atanasije Rakita rođen je u Janju, kod Šipova, a zaredio se sa 19 godina u manastiru Krka kod Knina, u završnom razredu bogoslovije. Diplomirao je na Akademiji Svetog Vladimira u New Yorku, a do 25. godine predavao je u manastiru Krka. Potom je premješten na Kosovo, u Prizrensku bogosloviju, gdje je ostao 11 godina. U Beograd je došao 1994. godine na poziv patrijarha srpskog Pavla, gdje je predavao na beogradskom Bogoslovskom fakultetu. U augustu 2013. godine ustoličen je za vladiku bihaćko-petrovačkog.
Na koji način će Vaskrs biti obilježen na bihaćko-petrovačkoj regiji i u kakvom ozračju vjernici dočekuju ovaj blagdan?
Vaskrsom je oživjela ličnost koju mi volimo i slijedimo, koja je sama po sebi za nas nadahnuće i izvor života, naš Hristos. Vaskrsenjem je vaskrslo sve što je njegovo, i njegova nauka i ljubav i dobrota. Oni nisu uništeni zlom ovoga svijeta. Sile zla su ga prikovale na krst i željele su da ga unište, ali nisu uspjele. On je Izvor nade i radosti za nas. Zato što mi živeći u ovom životu više nismo sami nego smo sa onim što je pobijedio to zlo. I mi smo s njim pobjednici, ne moramo više živjeti gubitnički život. Sad imamo situaciju u životu u kojoj možemo pobjednički da živimo, da budemo jači od zla, pa i same smrti. Zato je Vaskrs izvor nade i radosti za nas. Tako da su hrišćani jako korisni članovi ovog društva upravo po tome. Ako oni nekad nisu dosljedni sebi onda je to problem. Ali ako jesu dosljedni, oni su uvijek inspiracija za dobro, za život, za svjetlost i nadu.
Što se tiče Eparhije bihaćko-petrovačke, nažalost, ono duhovno ne ide uvijek paralelno sa onim materijalnim. Materijalno, nažalost, daleko zaostaje ovdje. Zato trebamo da damo više prednost duhovnome. Konkretno mislim na siromaštvo nekih građana ovog prostora. Što se tiče pravoslavnih građana, ja bih rekao da su svi siromašni. Ne znam koliko je nekom poznato, ovdje još imamo domova bez struje i vode, jako nepristupačnih prostora, zatim uzdržanost od pravoslavnih ljudi ovih prostora. Malo je Srba, malo je njih uspjelo da se vrati na svoja ognjišta. Dakle, vlada oskudica u materijalnim stvarima.
Bosanskohercegovačko društvo je i dalje u velikoj mjeri razjedinjeno, je li suživot u BiH moguće vratiti u onoj mjeri kako to građani BiH pamte iz vremena prije rata i kako?
Trebalo bi da se najviše trudimo na vraćanju povjerenja jednih prema drugima. Da bismo vratili to povjerenje trebamo da budemo ubjedljivi, da obećavamo jedni drugima. Nisu stvoreni dovoljno dobri uslovi za one koji su morali da napuste prostor. Da bi se vratili potrebno je stvoriti bolje uslove za to.
Istakao bih pozitivne primjere onih koji imaju dobre namjere. Bio sam u selu Osredak, između Velike Kladuše i Bihaća, koje je imalo pravoslavne Srbe do početka sukoba. Tu se nalazi pravoslavni hram. Međutim, taj hram je zaštićen od strane jednog jako poštenog muslimana koji živi u neposrednoj blizini i on je mnogo puta spriječio pljačkanje hrama od nekih koji su već dolazili da to učine, da odnesu zvono ili slično. Ja sam se već susreo sa tim čovjekom. To je primjer prijateljstva na licu mjesta koji može doprinijeti harmoniji društva.
Nažalost, imamo mnogo onih koji ne razmišljaju tako, koji nisu spremni zaštiti drugog, drugačijeg, te imovinu vjerskih zajednica kojima ne pripadaju. Kako gledate na opći moral u našoj zemlji, odnose u porodicama, sve češće slučajeve nasilja nad djecom, veliki broj samoubistava u zemlji itd? Zapada li bh. društvo u duhovnu krizu?
Ja se, zahvaljujući svojoj službi koju obavljam u crkvi i društvu, susrećem sa teškoćama života koje mnogi od naših građana nisu uspjeli da savladaju, da prevaziđu. Siromaštvo pritišće i izvor je velike depresije. Kako i ne bi, čovjek nema čime da ishrani svoju porodicu, da je obraduje na praznik, da realizira svoju ljubav prema bližnjima, komšijama, prijateljima... Da bi se ljubav ostvarila zaista je potrebno imati i sredstva za to. Vidio sam u toj neimaštini da duh bude izuzetno jak i da budemo čvrsto vezani za vječne principe kako bismo savladali ove konkretne teškoće života.
Malo je tako jakih ljudi. Na ove velike praznike, pravoslavna crkva apeluje da oni koji imaju, podijele svoja dobra sa drugima, kao što je Hristos dao svoj život za nas kako bi smo mi živjeli u boljim uslovima. Dao nam je primjer dobrote i ljubavi. Potrebno je da ispunjavamo ono što nam je Gospod dao u amanet. Da ne budemo samo nezainteresovani posmatrači, nego da se potpuno uključimo u život drugih, kao što se Gospod Hristos potpuno uključio, pa sa nama podijelio i našu smrt.
Kada govorite da se trebamo uključiti u život drugih, pomoći drugima, suosjećati sa drugima, koji imaju manje, u kojoj mjeri su za situaciju u kojoj žive bh. građani krive vlasti? Koliko Vi imate saradnju sa vlastima na području u kojem djelujete i da li ste zadovoljni saradnjom i onim što oni čine za pravoslavnu povratničku populaciju?
Rekao bih da su političari menadžeri života i da je to odgovorna dužnost. Ako oni to ispunjavaju kako treba, zaslužuju sve pohvale, a ako zataje u tome, mogu biti krivci. Oni su najodgovorniji za stanje života. Mi smo do sada imali dobru saradnju, bez želje da nekoga posebno ističem.
Imam jedno jako radosno iskustvo. Prije desetak dana ja sam posjetio Veliku Kladušu, gdje sam bio obradovan susretom sa mladim predstavnikom te opštine. Razgovor mnogo obećava i to ubjedljivo. To je jedan svijetao primjer. Ne mogu do kraja odgovoriti na vaše pitanje jer nemam dovoljno iskustva.
Na koji način je, po Vašem mišljenju, moguće postići pozitivne promjene u bh. društvu i imaju li se građani, usljed svih nedaća s kojima se susreću, čemu nadati?
Dozvolite da odgovorim najkraćom od rečenica: Mislim da bismo mogli poboljšati našu situaciju ako bismo imali dobre namjere. Što se tiče realizacije tih dobrih namjera važno je da stavimo na prvo mjesto naše bliže i komšije, da budemo oprezniji prema stranim uticajima i da znamo da nam je naš komšija najpreči. To se odnosi i na oblast politike i religije uopšte.
Mogu li religijske zajednice doprinijeti pozitivnim promjenama u društvu i na koji način?
Ima jedno tijelo koje je dobro zamišljeno, zove se Međureligijsko vijeće, zato što podrazumijeva dijalog, razgovore među predstavnicima vjerskih zajednica, Republike Srpske i Federacije BiH. Ono uključuje predstavnike Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice i Rimokatoličke crkve. Tu se raspravljaju suštinska pitanja odnosa među religijama i u društvu.
Bitno je da se religije međusobno upoznaju. Nisu sve religije iste, jer da jesu bila bi jedna religija. Ne ulazeći u vrednovanje sadržaja svake religije, ima nešto što nam je potpuno jasno kao imperativ, a to je da svaka religija u susretu sa drugima primjenjuje ono što je najbolje u njoj. Zaista tim međusobnim, međuličnim i međunarodnim odnosima, ako nekoga volimo, mi ćemo se zaista truditi da prema toj ličnosti i prema tom narodu istupimo sa onim što je najbolje kod nas. Tako mi čuvamo naše prijatelje svojih negativnih emocija. Želimo da im se osmjehnemo onim najboljim u nama. Ako bi religije tako primjenjivale prema društvu ono što je najbolje u njima, onda bi one zaista bile kvasac za obnovu života.
Za kraj, koja je Vaša poruka vjernicima povodom Vaskrsa?
Poručio bih da pažljivo gledaju u ličnost Gospoda Hrista i da budu svjesni zla koje je napalo njega, a koje je on pobijedio. Da budu svjesni da su njegovom pobjedom izmijenjeni uslovi života i da je moguće i za nas živjeti pobjedničkim, a ne gubitničkim životom. Naročito da budu ubijeđeni da u ličnom životu svakoga od nas i u životu naroda sve se može popraviti. Možemo popraviti stanje u ličnosti, dakle samome sebi, možemo popraviti međuljudske odnose, možemo popraviti i sve materijalne uslove svog života. Naravno podvigom, trudom, radom, a taj trud može da bude uspjeh jer to ubjeđenje dobivamo iz Hristovog Vaskrsa, njegovog uspeha.
To je dan uspjeha, dokazanog i trajnog uspeha. Zato je Hristos izvor nade i uvjerenja za nas da možemo uspjeti u svemu. Iako smo možda negdje pali duboko na dno, čak i ako smo u nekoj ruštini, može se izaći. Iako je sve razrušeno, može se sve sagraditi. Iako smo tužni, možemo dostići radost. Poručujem vjernicima da vjeruju u to i budu ubijeđeni u to. Sve ih pozdravljam sa Hristos vaskrse, vaistinu vaskrse!
