Ešref Kenan Rašidagić: Azerbejdžan želi vratiti petinu svoje teritorije, milom ili silom
Najmanje 23 osobe poginule su od jučer ujutru, otkako je eskalirao sukob Azerbejdžana i Armenije u vezi sa spornom oblasti Nagorno-Karabah. Obje zemlje proglasile su ratno stanje te pozvale muško stanovništvo na mobilizaciju.
Regija je međunarodno priznata kao dio Azerbejdžana, ali pod kontrolom etničkih Armenaca. Kad se početkom 1990-ih Nagorno-Karabah odvojio, deseci hiljada ljudi poginuli su u borbama.
Šta je baš sada potaknulo otvorenu vatru u Nagorno-Karabahu nakon nekoliko godina "mirnog sukoba" između Armenije i Azerbejdžana?
Sukob u Narogno-Karabahu spada u kategoriju tzv. "zamrznutih sukoba" koji su privremeno zaustavljeni, ali nisu završeni. Jedna od strana u ovom sukobu Azerbejdžan je izgubio gotovo petinu teritorije koju smatra svojom i samim tim samo je pitanje vremena kada će pokušati tu teritoriju vratiti. Iz vizure međunarodnog prava, ni armenska kontrola teritorija Nagorno-Karabaha i susjednih teritorija u Azerbejdžanu nije legitimna, što ovu siromašnu regiju ostavlja u pravnom, političkom i ekonomskom limbu i negativno utječe na njenu samoodrživost i perspektivu.
Armenski premijer Nikol Pašinjan najavio je da bi Jerevan mogao priznati samoproglašenu Republiku Artsakh, zapravu regiju u Azerbejdžanu pod kontrolom Armenije, poznatiju kao Nagorno-Karabah. Šta bi to značilo za daljnji razvoj situacije na tom području, ali i na međunarodnoj sceni kada je riječ o regijama koje žele nezavisnost uz podršku susjednih država?
Realizacija ove prijetnje ne bi predstavljala neku veliku prekretnicu u ovom sukobu, budući da Armenija i sada de facto priznaje Nagorno-Karabah i njegovu vladu koju inače u potpunosti kontroliše. Stvarnu prekretnicu u sukobu predstavljalo bi priznanje Republike Artsakh od neke velike sile, naprimjer Rusije, kao što je to učinjeno s Abhazijom i Južnom Osetijom u Gruziji nakon rata 2008. godine. Međutim, za razliku od Gruzije, Rusija je prilično uzdržana kada je riječ o sukobu Armenije i Azerbejdžana.
Bez obzira na to što u Armeniji ima vojne baze koje na neki način predstavljaju garant njenog suvereniteta, Rusija također gaji prilično dobre odnose s Azerbejdžanom, koji, za razliku od odnosa sa siromašnom Armenijom, imaju i značajan ekonomski aspekt. Sjedinjene Američke Države su historijski potpuno nezainteresirane za ovaj sukob, dok se podrška Turske Azerbejdžanu u konfliktu svodi na već svojstvenu Erdoganovu zapaljivu retoriku, no bez želje za bilo kakvim direktnim uključivanjem u sukob. Turska je inače najznačajniji ekonomski partner Azerbejdžana, posebno u oblasti zajedničke vojne industrije i postizanja energetske sigurnosti, tako da joj sukobi većih razmjera dugoročno nisu u interesu.
Da li iza ovog sukoba stoje sile poput Rusije i Turske. Ako stoje, zašto sada i koji su ciljevi?
Kao što sam već naglasio, potrebno je realno sagledati uzroke sukoba i interese svih uključenih strana pa će se onda vidjeti da nema prostora nekakvim teorijama zavjere prema kojima neki fantomski centri moći upravljaju odnosima u svijetu i 'odlučuju' o pokretanju ratova. Naprosto, Azerbejdžan smatra da je gotovo petina njegove teritorije pod okupacijom i ponaša se kao što bi se ponašala svaka zemlja na svijetu u sličnoj situaciji: radi na tome da tu teritoriju vrati pod svoju kontrolu, milom ili silom.
Azerbejdžanu ide na ruku to što je naftom bogata zemlja, što mu omogućava da održava budžet za vojsku u iznosu koji je veći nego cjelokupan budžet siromašne Armenije. Također, područje Nagorno-Karabaha je jedna od najsiromašnijih regija u bivšem Sovjetskom savezu, što dovodi do gubitka perspektive mladih ljudi i velikog iseljavanja. Azerbejdžan zapravo čeka svoju priliku da vrati kontrolu nad izgubljenom teritorijom i povremena rasplamsavanja ovog sukoba predstavljaju svojevrsno taktičko pozicioniranje i testiranje suparnika.
I u ovom sukobu, kao i u prethodnim eskalacijama 2010., 2014. i 2016. godine, izgleda da je glavni cilj azerske vojske limitirano ispitivanje borbene spremnosti Armena i zauzimanje određenih strateški važnih kota. Armenska strana, za to vrijeme, limitirana je na samoodbrambene akcije, budući da, postigavši svoj glavni cilj, kontrolu područja na kojima žive Armeni, za operacije širih razmjera nema ni resursa niti interesa.
Zašto je Armenima bitna ova regija koja je na području Azerbejdžana?
Područje Nagorno-Karabaha je naseljeno većinski armenskim stanovništvom i u momentu raspada zajedničke države Sovjetskog saveza, jednako kao i u zemljama bivše Jugoslavije, dolazi do nepovjerenja prema mogućnosti života pod vlašću druge etničke skupine s kojom postoji historija sukoba, pogroma i genocida. Nakon četvrt stoljeća života u sastavu Armenije, regija Nagorno-Karabaha postala je i simbolično važno područje, čiji bi se gubitak smatrao kao gubitak vlastite teritorije, i kao takvo je potpuno neprihvatljivo.
Kako ocjenjujete situaciju u svijetu kada govorimo o potencijalnim ratovima? Visoke tenzije su u Bjelorusiji nakon izbora, pa sada sukob Armenije i Azerbejdžana... Da li je velesilama, iz vlastitih interesa, "potreban" novi rat?
Potrebno je svaku krizu, svaki sukob i situaciju bilo gdje u svijetu sagledavati iz vizure realnog. Bilo kakvo nametanje ideje da postoje neki centri moći koji "odlučuju" o pokretanju ratova iz nekakvih "vlastitih interesa" predstavlja nepoznavanje načina na koji funkcionira međunarodni sistem. Situacija u Bjelorusiji je veoma napeta, ali recimo u toj zemlji postoji jasan interes Rusije da je sačuvao kao svojevrstan tampon prema zapadnim ekonomskim i vojno-političkim savezima, tako da je nemoguće očekivati da će se neko sa 'zapada' umiješati da bi započeo sukob.
Međutim, na isti način je Rusija posmatrala i Ukrajinu pa je u njoj jednostavno došlo do zamora režimom i lošom ekonomskom situacijom, što je proizvelo unutarnji sukob širih razmjera. Dakle, ne zato što su "velike sile" odlučile da započnu sukob, već zbog nagomilanih unutrašnjih problema i nemogućnosti režima da ih riješe.
