Fra Mile Babić: Kod nas nikada nisu krivi oni na vlasti, premda nemaju nikakve rezultate
Šta Božić treba da predstavlja u vremenu poremećenih društvenih vrijednosti u kojem je sve više religije i sve manje vjere?
Živimo u svijetu straha jednih od drugih, u svijetu mržnje koja prije ili kasnije vodi u novo nasilje, u svijetu u kojem se krivica za vlastito zlo i za vlastite neuspjehe pripisuje drugome, tj. svome neprijatelju. Tako ispada da su uvijek krivi drugi, a mi nikada. Kod nas u Bosni i Hercegovini nisu nikada krivi oni koji su na vlasti, premda nemaju skoro nikakve rezultate, jer oni krivicu pronalaze u drugima. Na toj laži temelji se bezrazložna mržnja prema drugima. Takvo stanje narušava mentalno zdravlje naših ljudi i pretvara ih u mrzitelje svega. Mržnja najviše izjeda onoga koji mrzi, ali toga niko nije svjestan. Mrzitelji zlo lociraju u drugome, bez ikakvih dokaza, i onda navodno mirne savjesti progone i ubijaju druge.
Religija kao institucija mora služiti vjeri, a to zapravo znači: služiti ljubavi prema Stvoritelju i ljubavi prema bližnjemu. Ta se ljubav dokazuje djelom, a ne praznim riječima. Religija koja širi mržnju prema drugima negacija je vjere, tj. svoje vlastite biti. To je pervertirana religija.
Božić je blagdan kojim se slavi primat drugoga: primat ljubavi prema Stvoritelju (apsolutno Drugome) i prema drugome (svakom čovjeku). Tim se blagdanom nadilaze svi egoizmi: i individualni, i kolektivni (osobito nacionalni egoizam koji se naziva nacionalizam). Božić je rođendan Isusa Krista koji je rođen u štali (a ne u palači), položen u jasle, koji je došao gol i bos na ovaj svijet i odrekao se svake moći. Njega su ubili predstavnici religiozne i političke moći. Zato Božić ima kritičku distancu prema svim nosiocima moći.
Šta danas znači biti vjernik?
Sociolozi religije u Zapadnoj Evropi i kod nas u BiH dokazuju da kod nas vlada religiozni kolektivizam: ljudi pripadaju religioznom kolektivu, ali ne vjeruju. Nemaju osobne vjere i ne žive u skladu sa zahtjevima svoje vjere. Oni su puki pripadnici, a ne vjernici. Naravno, kod nas ima dobrih vjernika, ali velika većina su samo pripadnici, a ne vjernici. Vjera u strogom smislu uključuje povjerenje u drugoga (i u druge) i vjerovanje drugome, ljubav prema drugome i nadu u uspjeh te ljubavi. Vjernik ima povjerenje u druge i u apsolutno Drugoga, kojega nazivamo Bogom. Dakle, vjerom nadilazimo svoj individualni i kolektivni egoizam (koji nas vodi u mržnju prema drugima i u sukobe s njima). Vjernik se i prema neprijatelju odnosi prijateljski. Jer, ljubav prema bližnjem uključuje i ljubav prema neprijatelju.
Svjedočili smo periodu kada su religijske zajednice zaustavljale proces pomirenja među balkanskim narodima. Može li se kazati da se taj trend mijenja?
Ako religijske zajednice nastave podupirati svoje nacionalne egoizme (nacionalizme), one će time negirati svoje bitne principe na kojima počivaju (ljubav prema Stvoritelju i ljubav prema bližnjemu) i principe morala (Poštuj život!, Ne ubij!, Ne ukradi!, Ne pljačkaj!, Ne laži!). Moral od nas zahtijeva da poštujemo drugoga i da poštujemo svačiji život. Ako religije tome ne pridonose, onda su one pervertirane. Ako nastave služiti nacionalnom egoizmu, odvest će u propast i sebe i druge te će ih ljudi vremenom napustiti, pa će nam crkve i džamije biti prazne, kako se to već dogodilo u Zapadnoj Evropi. Taj se negativni trend mora promijeniti želimo li živjeti u miru.
Kako biste definirali spregu između politike i religije, gotovo preslikanu na sve tri "konstitutivne" strane?
Da su religije i nacionalne politike tijesno povezane najbolje se vidi po njihovim retorikama. Nacionalni lideri govore o Bogu i vjeri, a vjerski lideri o naciji i svome narodu. To je konfuzija nacionalne politike i religije. Tri konstitutivna naroda šire tri nacionalna egoizma, jer ne poštuju ničija ljudska prava: ni ljudska prava pripadnika svoje nacije, a pogotovo ne prava nacionalnih manjina. Prije deset godina međunarodni sud u Strazburu presudio je u slučaju Sejdić-Finci da se u Ustavu moraju osigurati ljudska prava svima, a ne samo konstitutivnim narodima. Dokle ide nepoštivanje ljudskih prava vidi se po tome što nacionalni političari u BiH govore o većinskim i manjinskim narodima. Time misle da većina ima pravo vladati nad manjinom, a to je negacija slova i duha demokratije. Niko ne smije ni nad kime vladati, nego neka vladaju pravedni zakoni. Sve tri vlasti i svi građani moraju provoditi zakone, a ne vladati nad nekim.
Kakve su, prema vašim uvidima, veze između Katoličke crkve i HDZ-a u BiH?
U posljednje vrijeme primijetio sam da ima uglednih župnika koji se kritički odnose prema politici HDZ-a, stranke koja se protivila, a i danas se praktički protivi, konstitutivnosti svoga hrvatskoga naroda u Republici Srpskoj, stranke koja svojim prijedlogom izbornog zakona uvodi diskriminaciju među Hrvatima u BiH, koja nikada ne obilježava dan masakra nad Hrvatima u Briševu kod Prijedora. HDZ je na vlasti od 1990. do danas, ali rezultati njegove nacionalne politike su katastrofalni. Hrvati masovno iseljavaju iz BiH, a HDZ krivicu traži u drugima. U demokratskim zemljama za takve se rezultate podnose ostavke, a dužnosnici bivaju smijenjeni. Drugi vatikanski sabor obvezuje biskupe i svećenike da zauzmu kritičku distancu prema svakoj političkoj stranci tako što će njihove politike prosuđivati prema principima svoje religije i morala koji iz nje proističe.
Denacionalizacija vjere i desekularizacija politike. Koliko su ti procesi neophodni u današnjim uvjetima življenja?
Religija ne smije biti instrumentalizirana ni u kojem smislu. Ona ne smije služiti ni naciji, ni strankama, ni stranačkim pojedincima, ni kapitalu, ni nosiocima moći. Nacionalni egoizam poništava ljudska prava pripadnicima vlastitoga naroda, jer negira slobodu i odgovornost pojedinca. A bez slobode pojedinca – bez slobode građanina – nema demokratije ni u elementarnom smislu, kojoj svi deklarativno težimo. Politika mora biti sekularna, a pod time mislimo da politika mora biti religijski i svjetonazorski neutralna, jer država ne smije imati svoju religiju (ne smije biti religijska, nego sekularna država). Državu, međutim, treba osloboditi od sekularizma, od toga da mora biti ateistička. Svi svjetonazori moraju biti jednaki pred državnim zakonima. Za saradnju slobodne religije i slobodne države postoje tri principa: 1. svaki je čovjek religiozno slobodan; 2. religija je odvojena od države; 3. država i religija mogu sarađivati na zajedničkim pitanjima.
Konfesionalni identiteti bili su ključan faktor u genezi formiranja danas dominantnih etnonacionalnih kolektiviteta na ovim prostorima. Koliko religija danas utječe na bosanskohercegovačku društvenu zbilju?
Dobro ste to rekli. Pojavom Reformacije 1517. kršćanska se religija dijeli na konfesije. Čim se u jednoj državi pojavilo više kršćanskih konfesija, došlo je do konfesionalnih (vjerskih) ratova između katolika i protestanata te do religijskoga čišćenja koje se očituje u paroli cuius regio eius religio [čija regija, njegova religija]. Istaknuti njemački povjesničar Heinz Schilling piše o povezanosti između konfesionalnoga i nacionalnoga identiteta, zapravo o nastanku modernih nacija iz konfesija. Povezanost katolicizma i nacionalne svijesti najuspješnija je, prema Schillingu, bila u Španiji, a povezanost protestantizma i nacionalne svijesti u Švedskoj. Nakon konfesionalnih ratova u 16. i 17. stoljeću politika se postepeno dekonfesionalizira (konfesije prestaju biti državna stvar) i nacionalizira, tj. sekularizira, jer je nacionalizam izrazita pojava moderne. Umjesto religije, nacija je postala veza društva (vinculum societatis). Kako se to kod nas dogodilo piše Ivo Banac u svojoj knjizi Hrvati i Crkva. Banac dokazuje da je nacionalizam moderna sekularna ideologija i da je on proglasio svetim nacionalni egoizam. Taj je nacionalni egoizam prihvaćen kao samorazumljivo načelo među novonastalim nacijama. Nacionalizam je, tvrdi Banac, ušao u samo srce religije. Time je rečeno da je religija izdala samu sebe onog časa kad je postala sluškinja nacionalnog egoizma: kad je, umjesto ljubavi prema svakom čovjeku, počela zagovarati ljubav samo prema vlastitoj naciji.
Religija, po svojoj definiciji, mora služiti Bogu, i zato religiozan čovjek ima kritičku distancu prema svakoj ovozemaljskoj stvarnosti, osobito prema egoizmima ove ili one vrste, jer Bog želi dobro svakom čovjeku. Danas je religija kod nas postala nacionalna i time je izgubila svoju kritičku moć, onu moć kojom bi mogla pozitivno utjecati na povoljne promjene u društvu.
Koja bi bila vaša božićna poruka?
Isus je, kako sam rekao, došao gol i bos na ovaj svijet. Odrekao se svake moći i bio je najponizniji čovjek. S tim najponiznijim čovjekom bio je sjedinjen najponizniji Bog, što znači da je bit Isusove ljubavi i bit Božije ljubavi samoponiznost. Od ljubavi kao samoponiznosti ne dolazi nikome prijetnja. Od nje u ovaj svijet dolaze život, mir i radost. Isusa su ubili nosioci religijske i političke moći. Zato moramo zauzeti kritičku distancu prema svim nosiocima moći, jer od njih dolaze prijetnje životu i miru na zemlji. Od njih dolaze nasilje i ratovi. Isus je ljubio svoje neprijatelje, tj. one koji su ga razapeli. To je vrhunac njegova humanizma. U tome su ga slijedili sv. Franjo Asiški (koji se 1219., za vrijeme Pete križarske vojne, susreo sa sultanom Malikom al-Kamilom), fra Anđeo Zvizdović (koji se susreo sa sultanom Mehmedom Osvajačem 1463. u Bosni), fra Matija Divković (prvi pisac na narodnom jeziku u BiH i mirotvorac) te Ivan fra Frano Jukić (koji je htio uspostaviti ravnopravnost svih stanovnika u BiH, bez obzira na njihov vjerozakon).
Da li biste prokomentarisali prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj?Drukčije nego inače, ovaj put rado ću prokomentirati izbore u Hrvatskoj. Želim istaknuti Zorana Milanovića koji je nakon pobjede u prvom krugu predsjedničkih izbora održao govor kojim se uzdigao do vrha demokratske misli u Evropskoj uniji, jer je rekao da su ratovi gotovi i da idemo u civilizirano i građansko natjecanje, u kojem treba pobijediti onaj koji je bolji. Rekao je: "Želim zemlju jednakih." Niko, dakle, ne smije biti podređen: "Niko ne smije biti drugi, ne smije biti zapostavljen"; ni prema kome ne smije biti mržnje, pa ni prema onima koji su protiv njega. Treba poštivati demokratski ustav. Takav Milanovićev stav od srca pozdravljam.
