Kako danas izgleda politička scena kod nas, posebno iz pozicije bh. Hrvata? U čemu je prema tvom mišljenju zapravo problem kod dva lidera Željka Komšića i Dragana Čovića? Teško mi je razmišljati iz pozicije jednog bh. Hrvata, zato što imam bar deset važnijih pozicija, a kamoli iz pozicije svih bh. Hrvata. Politički najviše razmišljam iz pozicije građanina Bosne i Hercegovine s adresom u Sarajevu, mada mi za to pozicija nije primarna. No, onoliko koliko mogu vidjeti, a mislim da vidim dobro, zato što više od deset godina pažljivo promatram naše društvo i političku scenu, Hrvati u BiH zarobljeni su između dviju pogubnih paradigmi: prvu su sami sebi većinski odabrali, to je ova koju utjelovljuje Čović; druga im je oktroirana od etničke većine u Federaciji, to je ova koju utjelovljuje Komšić.
Ta dva modela mišljenja, ili bolje reći nemišljenja, manipulacije, zarobljavaju cijelu Federaciju i skupa s drugima cijelu Bosnu i Hercegovinu. I jedan i drugi nemaju činjenice na svojoj strani, nego vladaju emocijama i strahom. I jedan i drugi su u osnovi nacionalistički, bez ikakvog suvislog sadržaja, i jedan drugog hrane. Čović straši Hrvate Željkom Komšićem i Bošnjacima i zato su oni njemu i njegovoj stranci dali najveću podršku. Komšić straši Bošnjake Draganom Čovićem i Hrvatima i zato su ga oni izabrali po treći put. Izabrat će ga i četvrti put, nema sumnje. Osim što je samo po sebi žalosno da političar poput Komšića može dobiti više od 5 hiljada glasova, još je žalosnije uvjerenje strukture koja stoji iza njega i glasača koji ga podupiru da na taj način pobjeđuju HDZ. Vidimo kako su ga pobijedili, nikada nije bio jači. A od snage HDZ-a najveću štetu uvijek su imali i imaju bh. Hrvati.
Bojim se da će vraćanje u tom začaranom krugu laži i obmane trajati dokle god budu trajali Čović i Komšić. Oni žive u nekoj vrsti isprepletenosti u kojoj su jedan drugom istovremeno i uzrok i posljedica. Nemam optimizam da će bilo ko od njih popustiti, jer je i jednom i drugom prije svega stalo do vlastite pozicije, a pogotovo nemam optimizma da će većina glasača to ikada shvatiti. I one malobrojnije koji budu blizu da shvate, kvaziintelektualci i medijski manipulatori čovićevske, komšićevske ili izetbegovićevske provenijencije brzo vrate u tor.
Vlast se ne može formirati već 13 mjeseci poslije izbora. Šta to govori o državi, a posebno o građanima koji te i takve političke opcije svaki put ponovo biraju? Izbori 2018. bili su još jedni historijski izbori, izbori kojima se odlučivala sudbina Bosne i Hercegovine, sudbina Bošnjaka, sudbina Srba i sudbina Hrvata. Ne sumnjam da će i za manje od tri godine na općim izborima većina glasača glasati isto, zato što će to opet biti historijski i sudbonosni izbori. Nevjerovatne su mogućnosti političke i politikantske manipulacije, ali većinu tih mogućnosti političari u BiH i ne moraju koristiti kad većina građana uvijek nasjeda na iste. Zašto se to dešava, pitanje je psihološke, socijalno-psihološke i ekonomske naravi, na koje se ne bi moglo do kraja odgovoriti u jednom kratkom razgovoru.
Da li je moguće da naši građani sami za sebe riješe svoje nacionalno pitanje, a da na izborima više razmišljaju o ekonomskim programima, vizijama razvoja i sl.? Problem identiteta nije nimalo naivan. Politika identiteta se na velika vrata vratila u čitavom svijetu i ta pitanja jednostavno ne možemo ignorirati. Koliko god nekom pojedincu, naprimjer meni, nacionalno pitanje nije u fokusu interesovanja, činjenica je da većini ljudi jeste i tu činjenicu treba respektirati i s njom ozbiljno raditi. Volio bih da, za početak, većina bh. građana shvati da njihovi veliki nacionalni zaštitnici koji pršte od rodoljublja, domoljublja i patriotizma nisu nikakvi borci za narod, nego profesionalni prevaranti od kojih ni vlastiti narod nema praktične koristi. Vjerujem li da će se to desiti u skorije vrijeme? Ne vjerujem.
Migranti su dio naše svakodnevnice, kao nekakvo podsjećanje šta je s nama bilo devedesetih. Država se nije snašla, ali zar građani nisu mogli imati bar malo više suosjećanja? Iskreno se bojim pomisliti šta bi moglo biti s migrantima u BiH. Osjećam da je većina ljudi izrazito negativno raspoložena prema njima, da ih mrzi, i to je jedna od stvari u vezi s kojom su Bošnjaci, Srbi i Hrvati jedinstveni. Poseban slučaj su mainstream Bošnjaci kojima nesretni Arapi i muslimani doslovno leže na ulici ispod prozora, borave u mučeničkim uvjetima u kampovima u BiH, oni protiv njih protestiraju, upućuju im rasističke predrasude, preziru ih, a onda dođu na Facebook i liju krokodilske suze zbog položaja Arapa u Izraelu i palestinskoj samoupravi. Hic Rhodus, hic salta!
Populizam vlada svijetom, lideri čija je politika zasnovana na strahu i fake newsu. Da li je to trend koji nas tek očekuje ili smo mi već duboko u tome?
Evidentno je da smo u to dobrano zaglibili, ali je teško procijeniti što će biti dalje. Svakako da nismo dotakli dno i da se može pasti još niže. Pojave poput Trumpa i Erdogana na svjetskom nivou, Kolinde Grabar-Kitarović, Aleksandra Vučića i sačuvaj nas Bože Miroslava Škore na regionalnom, prijete da postanu pravilo. I bosanskohercegovačko društvo je dobrano zaglibilo u antinaučnost. Kad kažem antinaučnost, mislim prije svega na način mišljenja, odnos prema stvarnosti i izvođenje zaključaka koji su u zavadi sa činjenicama i s elementarnom logikom. Odatle i popularnost Borisa Malagurskog i mnogih drugih vještih obmanjivača. U vremenu postistine, što je postao pomalo već i pomodan termin, nije uopće važno da li ono što se priča odgovara činjenicama, cjelovitoj slici stvari, važno je samo da ljudi to žele čuti, i ako to žele čuti, onda ih nikakav argument ne može razuvjeriti. I uz to se još smatraju iznimnima, posebnima, jer oni tobože znaju skrivene istine svijeta, a zapravo su dio 90-postotne mase koja ne čita debele knjige, koja ne misli kritički i koja je na to ponosna.
To stanje jednom sam opisao riječima: Na Zemlji postoji samo oko jedan posto ljudi koji znaju ponešto o svijetu oko sebe. Ostali znaju sve. Ovi koji znaju sve su oni koji se "obrazuju" gledanjem propagandnih trominutnih videa i emisija iz paralelne realnosti.
U takvoj situaciji, u kojoj, dakle, uopće nije bitno šta jeste, a šta nije, u kojoj uopće nema interesa za koliko-toliko cjelovit i nejednodimenzionalan pogled na kompleksnost društva i svijeta, moguće je da cvjeta mržnja prema židovima, muslimanima, kršćanima, ateistima ili gejevima (zavisno od dijela svijeta), moguće je da klauni postaju šefovi država i da politički, nacionalni i vjerski mešetari i manipulatori prave društvo na svoju sliku i nepriliku.
