Gdje griješi bošnjačka i probosanska politika: Vječna defanziva

Nakon jučerašnjeg sastanka lidera stranka koje čine vlast na državnom nivou i predstavnika Evropske unije, Dodik je ekspresno izdiktirao svoje zahtjeve, ne ustručavajući se da postavi i uslove. Čak i ako izuzmemo opciju da Dodik u određenim segmentima i blefira ili djeluje neartikulisano, jasno je da se u svakoj situaciju pokušava nametnuti kao plejmejker političke igre.

Ko nameće teme

Dodikov primarni cilj u bokserskom obračunu sa strancima i strankama iz FBiH je rješavanje pitanja Ustavnog suda, prioritetno izbacivanje stranih sudaca, donošenje novog zakona o Ustavnom sudu uz uvođenje etničkog glasanja, ali i rješavanje pitanja državne imovine gdje želi jasno izboriti imovinu za entitet koji vodi.

Isti dan, ekspresno je i HDZ poslao svoje prijedloge, suptilno naglasivši i cilj. Uz prioritetne zakone iz Mišljenja Evropske komisije hitno završiti reformu izbornog zakonodavstva.

Tu dolazimo do vječne defanzive tzv. bošnjačke ili probosanske politike. Bez obzira na igru riječi i neslaganja u vezi oslovljavanja stranaka sa sjedištem u Sarajevu, prije svega, ali i opasnosti koja se može kriti u prihvatanju isključivo etničke kategorizacije stranaka, zbog pojednostavljivanja ćemo se zadržati kod spomenutih termina.

I SDA i DF i SBiH i NES kao opozicija, i SDP i NiP i NS kao stranke Trojke koje čine vlast, u jednom segmentu imaju isti problem i vrlo sličnu matricu ponašanja. To je konstantna defanziva i dopuštanje da njihovi politički oponenti koriste prostor nametanjem ritma pregovora, rasprava i tema.

Uslovljavanja i ucjene

Konkretno, u pregovorima i mukotrpnom nadrmudrivanju prije svega s Dodikom, strankama iz Sarajeva se po nepisanom pravilu računa da su dobile nešto u svoju korist, što je suštinski korisno za sve u državi ili se jednostavno podrazumijeva kao osnovni, prirodni cilj na putu ka EU.

Konkretno, u trenutnim okolnostima samo usvajanje zakona o sprečavanju sukoba interesa ili novog zakona o VSTV-u će se u političkom kalkulisanju računati kao ustupak Bošnjacima, odnosno strankama u Sarajevu. Bez obzira što je to uslov za sve u državi.

A da bi recimo Dodik ili Čović pristali na takve stvari, očekuje se da stranke iz Sarajeva pristaju na ustupke u vezi Ustavnog suda ili Izbornog zakona.

Bez obzira koliko se pokušavali sjetiti, teško će biti pronaći adekvatan primjer gdje su stranke iz Sarajeva nametnule svoje uslove, odnosno gdje su odigrale politički potez kojim bi natjerale i Dodika i Čovića na razmišljanje. Iz Sarajeva uglavnom stižu poruke da se nešto neće, da je nedopustivo uz pozive međunarodnim predstavnicima, koji su u suzbijanju Dodikovog podrivanja države vrlo tromi i nesigurni.

Takav pristup je imala i SDA i DF dok su obnašali vlast, a takav pristup ima i Trojka. Svi oni možda i imaju neke ideje, ali ih plasiraju stidljivo, nejasno ili ih uopšte ne naglašavaju.

Šta su uslovi Sarajeva?

Jer ako je trenutno fokus Ustavni sud i zahtjevi Dodika, uz podršku Čovića da se izbace strane sudije, zašto se ne čuje jasan i glasan prijedlog stranaka iz Sarajeva, da li iz vlasti ili opozicije, kako se postaviti? Do sada se moglo čuti da se neće pristati na etničko odlučivanje u Ustavnom sudu. Međutim, ne čuje se konkretan prijedlog kako stranke iz Sarajeva vide rješavanje pitanja Ustavnog suda.

Ako neko traži izbacivanje stranih sudaca, kakav je odgovor probosanskih stranaka? Kakva je njihova vizija eventualnog novog zakona o Ustavnom sudu? Kojom to lopticom uzvraćaju Dodiku nad kojom on treba da se zamisli. Pa ukoliko već želi izbacivanje stranih sudaca, neka lider SNSD-a odgovori da li pristaje na odlučivanje u Ustavnom sudu prostom većinom, bez ikakvog etničkog ili entitetskog uslovljavanja?

Pa naprimjer, ako Dodik želi državnu imovinu, kako bi reagovao da se postavi zahtjev da je jedini titular država, koja entitetima može dati na korištenje poljoprivredno zemljište, rijeku, jezero, određenu šumu ili slično na 50 ili 100 godina, ali bez prava upisa u vlasništvo.

Drugim riječima stranke iz Sarajeva igraju vječnu političku defanzivu i u kontinuitetu su u poziciji da se brane, dok su pod redovnim pritiskom da partnerima iz vlasti trebaju nešto popuštati, a zauzvrat ti partneri će podržavati zakone i uslove za EU koji su dobrobit ili benefit za cijelu državu.

Jer bez obzira na političke razlike, sve stranke koje za sebe kažu da su probosanske ili probosanskohercegovačke trebale bi imati makar određene tačke u vezi kojih se neće dijeliti, a to su institucije koje štite državu. Sve drugo je politikanstvo.