Uspavani ili samo pasivni
22

Gdje je danas studentski bunt: Neiskorištena snaga, strah i trepet za sve politike

Piše: Semir Hambo
Da li su studenti umorni, razočarani ili samo pasivni?
Da li su studenti umorni, razočarani ili samo pasivni?
Studentski bunt, izlazak na ulice i alarmiranje društva na promjene, prvenstveno političke, ukazivanje na nužnost slobode, slobode misli, izražavanja i rada jedna je od rijetkih snaga pred kojima su drhtale mnoge politike. Povijest je to dokazala više puta, a danas se postavlja pitanje gdje je i na kojim granama studentski aktivizam.

I danas je mnogo onih koji se sjećaju ili su čak bili i učesnici čuvenih studentskih protesta 1968. godine u Jugoslaviji. Tadašnji studenti digli su se i zahtijevali demokratizaciju društva, rješavanje ekonomskih problema, smanjenje nezaposlenosti, ukidanje brojnih birokratskih privilegija i još mnogo toga.

I bez obzira koliko su i da li su uopšte ti studenti polučili rezultate u smislu ispunjenja njihovih zahtjeva, studentski glas tada se daleko čuo. Tadašnji protesti bili su na neki način dio općeg studentskog bunta širom svijeta, a studenti su između ostalog tražili i zaustavljanje ratova, poput onog u Vijetnamu.

Ovih dana odzvanjaju ozbiljni protesti u Srbiji, koje su pokrenuli upravo studenti i nakon dugo vremena vladajući režim Aleksandra Vučića je u velikoj nervozi. Studentima se pridružuju i srednjoškolci, a prate ih i sve više profesora. Akademski građani digli su glas, a traže ozbiljne promjene u društvu, prije svega u pravosuđu i odgovornosti politike i političara, a sve nakon pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, koja je ubila 15 osoba.

Primjer iz Srbije govori da režim, kakav god on bio, barem na prostorima Zapadnog Balkana nema adekvatan i jednostavan odgovor te da ih jako brine dizanje studentskog glasa. Glasa onih koji poručuju da se neće prodati za neku subvenciju, posao ili sličnu privilegiju. I bez obzira na neizvjesnost, na moguću odmazdu politike u bliskoj budućnosti, svaki studentski bunt, koji traži društvene promjene daje nadu da kritička misao nije zamrla. Daje nadu da ipak nije sve izgubljeno i da ipak nisu svi potkupljivi.

Shodno studentskom angažmanu u Srbiji vrijedi povući paralelu koliko je studentski aktivizam živ u Bosni i Hercegovini (BiH). Vrijedi postaviti pitanje, kada su studenti u našoj zemlji digli politiku na noge i tražili društvene promjene? Uz izuzetke individualnog aktivizma pojedinaca, masovnog okupljanja nije bilo godinama. Studentski problemi nisu samo borba za dodatni rok ili oslobađanje od plaćanja studijske godine.

Za slobodnu studentsku misao i aktivizam potrebno je dići glas i za probleme koji se ne tiču samo studentske populacije, već borbe za razna prava, od ekonomske situacije, rasta cijena, pitanja nezaposlenosti, zakonske legislative, puta države u NATO i Evropsku uniju, političke zloupotrebe rata i svakojakim prijetnjama sukobima zarad političkih poena i tako dalje.

Trenutno stanje sa studentskim "aktivizmom" itekako olakšava svakoj politici, jer je bunt sveden na minimum, studenti rascjepkani i uspavani svakodnevnicom ili su procijenili da je prilagođavanje političkoj opciji najbezbolniji put. Tako je već nekoliko predsjednika Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu ekspresno završilo na političkim listama, mahom SDA.

A zašto je to tako nije samo pitanje za studente, već i za njihove profesore. Da li ih njihovi profesori i mentori inspirišu, motivišu i ohrabruju ili uspavljuju.