Giles Penfound, fotograf koji je ovjekovječio masakr u Ahmićima: Ne smijemo zaboraviti neuspjeh UN-a
Giles Penfound je 1993. godine radio za Britansku vojsku kao fotograf. Upravo u aprilu 1993. došao je u Vitez kako bi svojim aparatom ovjekovječio djelovanje britanskih snaga u sklopu tadašnjeg UNPROFOR-a. Ipak, dan poslije dolaska, prateći konvoj britanskih snaga ušao je u netom porušene Ahmiće. Ovo selo u općini Vitez upravo su bile napale snage HVO-a, a u masakru koji je uslijedio ubijeno je 116 civila. Bio je to jedan od najvećih zločina u srednjoj Bosni tokom rata 1992-1995.
Giles je, zajedno sa snagama UNPROFOR-a, ušao u Ahmiće prvi put 16. aprila 1993. na sam dan zločina.
“Tada me jedan od branilaca u Ahmićima izvukao iz vojnog transportera te me rukama zamolio da ga slijedim. Odveo me do mjesta gdje je njegov brat upravo ubijen”, počinje svoju priču za Klix.ba Giles Penfound.
Ipak, kaže kako se danas ne može sjetiti glasova, ostale su samo slike. “Sada kad se prisjetim pamtim ljude u velikom očaju, uplašene i ljute zbog onog što im se dešava”, kaže Giles.
“U tom trenutku bio sam zgrožen i začuđen da su ljudi u stanju učiniti nešto takvo”, navodi Giles.
Podsjetimo, napad na Ahmiće počeo je u rano jutro 16. aprila 1993. godine, a trajao je sve do 18. aprila. Tom prilikom ubijeno je 116 osoba, najmlađa je imala jedva tri godine, dok je najstarija imala 81 godinu.
Giles kaže kako džamija i mnoge kuće nisu bile uništene kada su u Ahmiće ušli 16. aprila. No, kada su nakon dva dana ponovo ušli u selo, bilo je temeljito porušeno i zapaljeno.
“Najviše me šokiralo kada sam vidio da su ubijena djeca”, nastavlja Giles. Prilikom prvog ulaska u Ahmiće, u vrijeme dok je masakr još trajao, Giles je imao priliku, posredstvom prevodioca, razgovarati i s nekim mještanima. “Tada sam razgovarao s ljudima koji su živjeli prekoputa kuće Hasrete Husein. Oni su mi tada detaljno objasnili kako je njihova porodica ubijena. Kada sam se vratio dva dana poslije, te ljude sam našao ubijene”, priča Giles.
Giles kaže kako su Ahmići lekcija iz koje bismo svi trebali naučiti da smo ljudska bića, da smo, uprkos razlikama, svi jednaki. “Pa zar nije bolje razgovarati nego ubiti?”, pita se Giles. Ipak, ključna poruka prema njegovom mišljenju jeste da nikada ne smijemo zaboraviti da UN nije uspio u svojoj misiji da zaštiti Ahmiće.
On se prije dvije godine ponovo vratio u Ahmiće. Ovog puta želio je posjetiti mjesto koje mu je ostalo duboko urezano u sjećanje, ali i napraviti priču o Ahmićima i njegovim stanovnicima.
Kada je prije dvije godine posjetio Ahmiće, Giles je bio iznenađen. “Da, bio sam nemalo iznenađen. Obnovljeno je ono što je bilo uništeno, bilo je divno vidjeti obnovljenu džamiju. Ipak, najviše sam se obradovao ponovnom susretu s Hasretom i drugim preživjelim. Bio sam dirnut činjenicom da smo prepoznali jedni druge i nakon toliko godina”, kaže Giles.
Na kraju, Giles želi da naglasi koliko je zadivljen mještanima Ahmića koji su uspjeli, i nakon takvog masakra, obnoviti svoje naselje i, što je još važnije, svoje živote. “Za mene su Ahmići podsjetnik da mi, kao čovječanstvo, vrlo malo učimo iz grešaka koje smo načinili u prošlosti”, kaže Giles.
Kaže da je zahvalan na prilici da se obrati bosanskohercegovačkoj javnosti jer “sebe stalno moramo podsjećati na to šta se desilo u Ahmićima, a to je ujedno i naš dug prema žrtvama”.
