Godišnjica ubistva djece u Bosanskoj ulici: Nevinim žrtvama dugujemo da ih nikad ne zaboravimo
Na to mjesto 22. januara 1994. godine pale su tri granate od čijih su eksplozivnih dejstava ubijeni: Jasmina Brković (1989), Mirza Dedović (1986), Admir Subašić(1986), Danijel Jurenić (1983), Indira Brković (1982) i Nermin Rizvanović (1981), dok ih je još šestero ranjeno. Njihovu bezbrižnu igru i sankanje prekinule su granate ispaljene oko 13:40 sati sa agresorskih položaja koji su se nalazili na području Nedžarića.
“Danas bi ova djeca bili odrasli ljudi, ali neprijatelji im nisu dali priliku da dožive mir i slobodu, da se školuju, da dožive prve ljubavi te da imaju svoje porodice i svoju djecu“, kazao je ovom prilikom ministar Kurić te pojedinačno naveo koliko bi godina imao danas svako od njih.
Upozorio je da je zaborav veliki grijeh i saučesništvo u zločinu i dodao da ovim i svim ostalim nevinim sarajevskim žrtvama dugujemo da ih nikad ne zaboravimo.
I ove godine, kao i svake prethodne, svojim kćerima Fatihu je proučio i cvijeće položio Dževad Brković u pratnji svoja dva sina rođena nakon prerano ugašenih života Indiri i Jasmini. Majka ni ove kao ni prethodnih godina iz zdravstvenih razloga nije bila u stanju doći na mjesto stradanja svojih djevojčica. Tuga i bol vidna je na Dževadovom licu, ali dostojanstveno, u tišini, sa suzama u očima, zajedno sa svojim dječacima položio je dva buketa, jedan za Indiru, drugi za Jasminu, ali i za svu drugu ubijenu sarajevsku djecu, jer želi sačuvati sjećanje na svoje dvije princeze i sve nevine sarajevske žrtve.
O svom najtežem životnom iskušenju ne priča, jer nema tih riječi kojim bi mogao iskazati svu svoju bol i žal za njegovim najmilijim djevojčicama.
Tog istog dana Izeta Rizvanović izgubila je trinaestogodišnjeg sina Nermina. Svaka godina bez sina sve joj je teža, a posebno na dan njegove pogibije.
Prisjetila se tog kobnog dana, kada su nakon nekoliko dana zatišja eksplodirale granate i prekinule mlade živote.
"Djeca su izašla da se sankaju, jer je nekoliko dana trajalo zatišje. Niko nije ni slutio da će baš tada pasti granate. Međutim, njihovu igru prekinule su snažne eksplozije. Potrčali su prema ulazu, ali je upravo tu nažalost pala i treća granata i ubila ih. Kada sam strčala sa 16 sprata, vidjela sam Nermina da leži. Mislila sam da je u nesvijesti.
Nisam ni pomislila da bi mogao biti mrtav, međutim ubrzo su mi saopštili da je na mjestu poginuo, kazala je kroz jecaje majka Izeta.
"Jako sam tužan i nema riječi kojima bih mogao opisati kako se osjećam. Ovdje se dogodio jedan od najtežih zločina počinjenih u toku rata, ubijena su djeca na igranju, djeca koja su smijehom i igrom prkosila ratu i mržnji. Apelujem na sve građane da u što većem broju prisustvuju ovim tužnim godišnjicama, kako bih uspomenu na ove nevine žrtve sačuvali od zaborava", riječi su Fikreta Grabovice, predsjednika Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-95.
Na mjesto stradanja cvijeće su položile i delegacije Grada Sarajevo i Općine Novi Grad Sarajevo te Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992 - 1995. godine te komšije i prijatelji ubijenih.
