Golgota djevojčice iz Srebrenice: Preživjela je genocid, a bol za ocem pretočila u knjige

"Kroz prvu knjigu 'Mom srebreničkom heroju' ocu sam željela ispričati svu bol koji osjećam zbog toga što on više nije sa mnom te kako se moja majka, sestre, nana i ja mučimo kroz život nakon dolaska iz Srebrenice, prilikom traženja krova nad glavom i mijenjanja silnih adresa. Tu je i period studiranja te moje udaje", podsjeća Hodžić-Mehmedović svu javnost koja nije imala priliku pročitati njeno prvo autobiografsko djelo.

Sabina je u toj knjizi obuhvatila i ratni period u Srebrenici te genocid koji je počinjen u ovom mjestu. Tokom pisanja, u nekoliko navrata je bila na potpunom izmaku psihičke, ali i fizičke snage, ali, nije posustajala.

Dženaza umjesto mature

S obzirom na to da je mnogo uspomena, odnosno pisama ostalo neobjavljeno u prvoj knjizi, Hodžić-Mehmedović je odlučila objaviti i drugo izdanje pod nazivom "Srčana vena".

"Svako ko je pročitao prvu knjigu, već sada zna šta ga očekuje u drugom izdanju. Tu svome ocu govorim o tome kako sam postala majka, ali i tetka jer su se sestre u međuvremenu udale i dobile svoju djecu. Pisala sam u opet o situacijama koje nije mogao doživjeti, odrastanju unuka na koje bi sigurno bio ponosan, a vratila sam se i na matursku noć po završetku srednje škole na koju nisam otišla jer sam ranije saznala da je on spreman za ukop za kolektivnu dženazu u Potočarima", nastavlja Hodžić-Mehmedović.

Ovoj životnoj borkinji otac i danas često dolazi u snove u kojima joj govori da se smije. Upravo zbog toga je imala prvenstvenu želju knjigu nazvati "Osmijeh za jednog šehida". Međutim, prevagnula je odluka da ostvarenje ipak ponese naziv po nadimku koji joj je otac dao za vrijeme svog života "Srčana vena".

Šarena haljinica kao vječno sjećanje

Kao vječna uspomena na oca Sabini su ostale malena igračka po kojoj je i identifikovan nakon pronalaska posmrtnih ostataka, kutija za duhan i šarena haljinica koju joj je poklonio kao djevojčici u drugom razredu osnovne škole.

"Za tu haljinicu sam posebno vezana, a i ona sa sobom nosi posebnu priču. Naime, trebala se održavati prva priredba, a po svim prilikama bilo je izvjesno da on neće doći. Međutim, potrudio se da ja izgledam blistavo. U to vrijeme vršila se podjela humanitarna pomoć, a on je imao mogućnost da iz vreće izvuče neki odjevni predmet. Izvukao je košulju, dok je njegovog kolegu zapala haljina. Oni su izvršili zamjenu, a haljina je do mene stigla posredstvom učitelja Muje, zapakovana u bijelom papiru. U trenucima kada sam gubila nadu da ću vidjeti oca ili dobiti haljinicu za priredbu, učitelj me iznenadio poklonom, izmamivši mi sreću i suze. Kad se danas osvrnem na sve, samo dragi Bog zna koliko mi je značajna ta haljinica", ističe Hodžić-Mehmedović.

Upravo ovu haljinicu skupa sa sveskom Sabina je spakovala u torbu prilikom izlaska iz Srebrenice, kada je i posljednji put vidjela svoga oca. Želja da se sretnu u Tuzli, nažalost im nije ispunjena, s obzirom na to da je Sabit brutalno pogubljen 13. jula koračajući putem spasa, a koji ga je vodio prema slobodnoj teritoriji u Nezuku. Na njega su, prema riječima svjedoka, prvenstveno bačeni bojni otrovi, a zatim je ispaljen razorni rafal.

"Zadnji put smo se vidjeli u Šušnjarima, 10. jula 1995. godine, a rastajali smo se dva sata. Kada smo vidjeli da smo u šumi ostali sami te da kaskamo za ostalima, on je rekao mojoj majci da uzme djecu i povede ih, uz nadanje da ćemo se svi skupa vidjeti u Tuzli. Bio je neko ko ispunjava obećanje, a kao garanciju da će nam doći dala sam mu svoju lutkicu iz Kinder jajeta, uz riječi da mi je mora donijeti. Odgovorio mi je da se vidimo ispred robne kuće u Tuzli. Nažalost, ta luktica je došla u Tuzlu, ali nakon ekshumacije", tegobnim glasom nam kaže Hodžić-Mehmedović.

Krici koji bude iz najdubljeg sna

Sabina je genocid u Srebrenici preživjela skupa s majkom, nanom i sestrama, od kojih je jedna imala šest, a druga dvije i po godine. Sva dešavanja koja su se odvijala u Potočarima za nju su predstavljala jednu veliku traumu. Među njima su i krici koji su ledili krv u žilama.

"Tog 10. jula stigle smo kasno uvečer, a komšije koje su stigle prije nas pričale su nam da smo došle u pakao. Zaštitu smo tražili u bazi UN-a, gdje smo osjećali nadu i sigurnost da nas neće niko udarati. Ali, po svojim sjećanjima i pričama starijih ljudi, bili smo poredani jedni uz druge, muškarce su odvodili u fabriku akumulatora, gdje su vršili egzekucije, mlade djevojke na silovanje i slično. U određenim trenucima znali su se čuti vrisci muškaraca, žena i djece, a od straha sam imala osjećaj da mi natiče tijelo", prisjeća se Hodžić-Mehmedović.

Posljedično svim strahotama koje je gledala svojim očima, podsvjesni krici i jauci, Sabinu i 27 godina kasnije znaju probuditi i iz najdubljeg sna.

"Ni danas ne znam kako smo uspjeli preživjeti, a nakon izlaska iz kruga, strašne stvari su se dešavale i u autobusima u kojima su nas prevozili do Tuzle. Među neugodnim situacijama je bila i ona kada su nam u autobus ubacili čovjeka koji je bio nasmrt pretučen. Bez obzira koliko godina da prođe, to su slike koje se ne mogu izbrisati iz naše duše", navodi Hodžić-Mehmedović.

Uz sva bolna sjećanja, Sabina danas živi i za trenutak kada će u potpunosti biti rasvijetljen genocid u Srebrenici. Ističe da nema potočarske parcele na kojoj nije sahranjen neko od članova njene uže ili šire familije, a shodno tome još više je bole negiranja koja su prisutna. Žalosti je i to što su mnoge srebreničke majke zaboravljene, a većina je preselila, bez da je identifikovala barem jednu kost svoga sina.

"Kako te majke danas žive samo njihova duša zna. Ali, iz perspektive roditelja, vidim da žive od 11. do 11. jula, boreći se za istinu, tražeći krivce i moleći da negatori genocida barem kažu gdje su masovne grobnice, kako bi kosti najmilijih konačno pronašli", ističe Hodžić-Mehmedović.

Kad god joj se ukaže prilika, Sabina krene put Srebrenice, a svaka posjeta joj dodatno produbi ionako bolne rane. Dok god bude mogla, odlazit će i otvarati vrata Memorijalnog centra u Potočarima, mjestu vječnog smiraja nedužnih Bošnjaka, što preporučuje i široj bh., ali i svjetskoj javnosti, uz poruku da se genocid nikada i nikome više ne smije ponoviti.