Gužve na ulicama širom Krajine: Praznična finansijska injekcija privatnicima i državi
Ulicama krajiških gradova posljednjih dana 2017. godine kreću se automobili koji nisu toliko uobičajeni na pohabanim krajiškim cestama. Novije i očuvanije serije Audija, BMW-ova, Mercedesa, Volkswagena registrovane na njemačkim, austrijskim, švicarskim i, u manjoj mjeri, slovenskim tablama vidljive su u urbanim centrima, ali i u najruralnijim područjima Bihaća, Cazina, Velike Kladuše i ostalih općina USK.
U ostatku godine slične automobile, službene ili privatne, većinom voze oni zbog kojih su se ovi prvi i odlučili donijeti tešku odluku i napustiti svoju domovinu.
Ovih dana pristigli su u rodni kraj kako bi posjetili porodice, prijatelje i komšije, renovirali kuće i stanove ili, u najjednostavnijoj varijanti, odmorili se i opustili tokom novogodišnjih praznika.
Značajna finansijska injekcija privatnicima i državi u vrijeme praznika
Pritom će potrošiti značajan novac u trgovačkim centrima, ugostiteljskim objektima, mehaničarskim radnjama, ljekarskim ustanovama, državnim institucijama i brojnim drugim adresama, a domaćini, od općinskih vlasti pa sve do privatnih lica i firmi, zasigurno zadovoljno trljaju rukama u prohladnim decembarskim danima budući da njihovi budžeti u ovom periodu primaju moćnu finansijsku injekciju.
"Ja godinama pokušavam približiti domovinu dijaspori, ali i dijasporu domovini, no većinom je domovina dijaspori maćeha, a mi smo njima majka", kaže Sead grof Kozličić, počasni član Svjetskog saveza bh. dijaspore.
On tvrdi da svake godine dijaspora ubrizga 3,5 milijarde KM putem bankovnih transakcija i 3,5 milijarde KM na brojne druge načine u Bosnu i Hercegovinu.
"Dodajte tome i 500 miliona KM putem investicija. Naprosto, dijaspora godinama drži socijalni mir u BiH. S druge strane, kada mi u Sarajevu održavamo Kongres nama dođe savjetnik savjetnika nekog savjetnika. Možete zamisliti koliko nas shvataju važnim. Smatram da se dijaspora napokon treba početi shvatati kao rudnik zlata, potpuno neiskorišten, a ne kao neki ljudi koji ovdje dolaze da naprave zube, auspuhe od automobila ili slično", objašnjava.
On smatra da bi se građani BiH trebali osvijestiti i shvatiti da ljudi iz dijaspore nisu marsovci, već njihovi sugrađani koji su do jučer živjeli s njima u državi, ali su iz brojnih razloga odselili. Napominje i da se ljude koji imaju novac ne bi se smjelo omalovažavati, već da bi se trebalo odgovoriti na njihove zahtjeve, a pritom to i naplatiti. Takva praksa je, kaže, svugdje u svijetu.
"Na taj način bi, Unsko-sanski kanton primjerice, imao puno veći priliv sredstava u budžet i poreza, a i ljudi bi počeli drugačije da razmišljaju. Sada imamo situaciju da mnogi razmišljaju da li da investiraju u BiH. Ja sam čovjek koji 27 godina živi van BiH i većina naših ljudi koji žive u drugim zemljama su patriotski nastrojeni, a neki i lokal-patriotski. Ja godinama pokušavam učiniti nešto za svoj grad, ali te inicijative nikada nisu naišle na plodno tlo. Uvijek se kaže: 'Super ideja!' Međutim, kada se treba krenuti u realizaciju, ništa se ne dešava", govori.
Rad sa dijasporom 365 dana u godini
Navodi i konkretan primjer kako se inicijative iz dijaspore ne shvataju ozbiljno.
"Ja sam jednom našem premijeru dogovorio sastanak sa premijerom njemačke pokrajine Baden-Württemberg. Inače je sastanak sa premijerom te pokrajine jako teško dogovoriti i neki čekaju po 2-3 godine kako bi s njim razgovarali. I tri dana prije tog sastanka, ja zovem tog našeg premijera i čovjek mi se ne javlja na telefon. Onda se zapitate zašto vama sve to treba i čemu trud uopće", govori.
Ermin Zulić, koordinator Ureda za dijasporu Grada Bihaća također je na stavu da bi se dijaspori trebala posvetiti mnogo veća pažnja.
"Rad sa dijasporom ne bi se trebao svoditi na 15 dana ljeti i 7 dana zimi. Sa njima treba raditi 365 dana i jedino na taj način se mogu i postići rezultati", kaže Zulić.
On ističe da u Gradu Bihaću žele formirati timove za dijasporu i to po državama, regijama i gradovima, kako bi se ostvarila bolja saradnja sa našim ljudima po svijetu.
"To bi bile neformalne grupe koje bi, u jednu ruku, predstavljale male ambasadore našeg grada iz raznih oblasti, kao što je nauka, umjetnost, kultura, biznisa, sporta, a namjera je da se kroz međusobnu saradnju i sinergiju napravi nešto za Grad Bihać", objašnjava.
I na drugim nivoima vlasti u BiH godinama se govori kako žele prihvatiti dijasporu kao partnera u razvoju BiH, no osim rijetkih inicijativa i jalovih zakonskih rješenja, malo toga je konkretizirano.
Okupljanje, umrežavanje i uvezivanje stručnih i uspješnih ljudi koji žive i rade van granica BiH ključno je ukoliko se želi da ti ljudi pomognu BiH. U suprotnom, oni će i dalje jednom ili dvaput godišnje posjećivati svoje domove, ovjeravati dokumente, ostavljati nešto novca u državi, a time čuvati socijalni mir. Iako bi mogli puno više.
No čini se da je, sudeći prema višegodišnjoj indolentnosti nadležnih po ovom pitanju, zasad i to sasvim dovoljno.
