Hadžikadunić: BiH je vidljivija na međunarodnoj sceni, uspješna vanjska politika počinje od kuće

Stabilnost i sigurnost za sada održava geopolitičko okruženje. U pitanju je geografska činjenica da BiH nije toliko blizu Ruskog svijeta koliko dijeli sudbinu mnogo većeg sistema kolektivne sigurnosti kojim je fizički okružena. Takav međunarodni položaj BiH može narušiti samo veliki sistemski poremećaj, naprimjer, ako novi američki predsjednik Donald Trump, zajedno s evropskom desnicom, drugačije rasporedi figure na šahovskoj tabli Evrope.

Kakav je onda smjer vanjske politike BiH u svjetlu suprotstavljenih tendencija prema različitim globalnim igračima?

Vanjsku politiku svake države, time i Bosne i Hercegovine, određuju tri grupe indikatora. U prvu spadaju stavovi i izjave koje iznose šefovi vlada i država, ministri vanjskih poslova o nekom vanjskopolitičkom pitanju. Iako se često iznose oprečna mišljenja među vanjskopolitičkim akterima BiH, važno je napomenuti da je u analizi vanjske politike ono što se izgovara najmanje važan parametar.

Druga grupa indikatora odnosi se na službene dokumente koji definiraju glavne pravce vanjske politike BiH. Stručna javnost je upoznata sa sadržajem strateških dokumenata koji su usvojeni konsenzusom. Postojeći dokumenti, uključujući Zakon o odbrani BiH, nominalno obavezuju BiH na evropske i euroatlanske integracije. Zbog njih nismo neutralna država, kao što je Srbija koja balansira Zapad sa Kinom i Rusijom i obratno. Ovi indikatori imaju veći stepen značaja od izjava pojedinaca.

Treća, najvažnija grupa indikatora, koja odražava realnost na terenu, obuhvaća konkretne vanjskopolitičke aktivnosti - čin podnošenja aplikacije za članstvo u EU, glasanje BiH u Generalnoj skupštini UN-a, usaglašeno sa vanjskom politkom EU-a, redovne političke konsultacije sa visokim zvaničnicima EU ili NATO-a.

Međutim, uključuje i službene posjete bivšeg člana Predsjedništva BiH Moskvi te sadašnje vanjskopolitičke nastupe njegove nasljednice ili 1/3 ambasadora BiH. Konkretne aktivnosti 2/3 Predsjedništva BiH u kombinaciji sa strateškim smjernicama u dobrom dijelu odgovaraju na vaše pitanje kakav je smjer vanjske politike BiH. Oim činjenice da ga preferira 2/3 građana BiH, taj put diktira naše geopolitičko okruženje.

Kako i zašto se BiH našla u takvoj situaciji? Odakle dolazi toliko interesovanje Brisela i Washingtona za BiH, ali i zašto se predsjednik Rusije Vladimir Putin svake godine sastaje sa Miloradom Dodikom, kako ste naznačili?

U svijetu apsolutne dominacije SAD-a krajem 1990-ih, države srednje i istočne Evrope su radikalno transformirale svoje vanjske politike. Proces tranzicije je završen euforično njihovim ulaskom u EU i NATO 2004. godine. Lider SNSD-a Milorad Dodik je u datim geopolitičkim okolnostima bio američki miljenik, odnosno 'dašak svježeg zraka u BiH'. Podređena snažnom gravitacionom polju evropskog ili euroatlanskog sistema, vanjska politika BiH nikada nije bila više usaglašena. Između ostalog, iz takvog okruženja je proizašla zakonska obaveza da se BiH priključi NATO savezu.

Međutim, finansijska kriza kolektivnog Zapada 2008. godine, vojne intervencije Rusije u Gruziji (2008.) i Ukrajini (2014.) te prodor Moskve u sive geopolitičke zone na istoku Evrope, ohrabrila je proruske politike na Balkanu. Iz bočice je pušten duh kojeg je sada teško vratiti nazad. Dodik je osjetio prvi znak slabosti Zapada i posljedično tome započeo redovne konsultacije s predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Velika Ruska agenda dobila je svoju mnogo manju balkansku agendu - srpski svijet.

Jedna druga geopolitička transformacija, pokrenuta Ruskom agresijom na Ukrajinu 2022. godine, navela je Švedsku i Finsku da napuste doktrinu neutralnosti, koja je trajala 200 godina u slučaju Švedske, a 80 godina u slučaju Finske. Istovremeno, EU je zanemarila svoje političke kriterije i potvrdila kandidatski i pregovarački status za Ukrajinu i Moldaviju te kandidatski i, nadam se, pregovarački status za BiH.

Potencijalnom otvaranju pristupnih pregovora s BiH više je doprinijela sve depresivnija situacija na ratištu u Ukrajini i napredak ruske vojske nego napredak u samoj BiH. Važno je razumjeti da pristupni pregovori Moldavije, Ukrajine i BiH nisu nužno pitanje pravne stečevine EU, već su najnovija geopolitička realnost.

Dinamična analiza pokazuje kako se vanjska politika svake evropske države može mijenjati u odgovoru na promjene u međunarodnom okruženju. Sličan proces evolucije primijećen je i u Bosni i Hercegovini, od političkog konsenzusa državnih organa BiH za integraciju u NATO, do odustajanja 1/3 BiH od toga, iako prethodne odluke o NATO integracijama formalno nisu bile revidirane.

U vašim analizama često spominjete da je vanjska politika gađanje mete u pokretu. Možete li detaljnije objasniti na šta konkretno mislite?

Shvatamo važnost integracija, s obzirom na njihov potencijal za unapređenje sigurnosti i prosperiteta BiH. Međutim, sebi sam dosadio ponavljajući da glavni vanjskopolitički ciljevi nisu gađanje statične mete, nego mete u pokretu.

Evropa sa strahom iščekuje američke izbore. Znamo simpatije Donalda Trumpa prema evropskoj i američkoj desnici - 'Ne postoji niko ko je pametniji ili bolji vođa od Viktora Orbana'. Znamo njegovo viđenje mehanizma kolektive sigurnosti. Možda američki predsjednik ne odlučuje o svemu. Možda nije toliko važna jedna njegova izjava iz januara 2017. kada je rekao da je NATO prevaziđen, ali je važna dinamika i kontinitet tog razmišljanja, ne samo Trumpa nego pola Amerike ili dijela američkog establishmenta. Trump je svojoj euforičnoj publici nedavno rekao da SAD neće braniti Evropu. To je ta pokretna meta o kojoj pričam.

Drugo, vanjska politika nikada nije gađanje samo jedne mete. Postoje drugi vanjskopolitički ciljevi koji su možda manje važni, ali su, također, ciljevi. Postoje druge države, mimo kolektivnog Zapada, koje su također prijateljske.

BiH ima 45 ambasada, 6 diplomatskih misija i 6 konzularnih predstavništva širom svijeta. Svaka ambasada, bez obzira gdje se nalazi, treba imati svoj red prioriteta uzimajući u obzir nacionalni, ekonomski, politički ili sigurnosni interes BiH.

Prioritet naše ambasade u Maleziji, naprimjer, nisu NATO integracije, nego veći plasman naše namjenske industrije na tržište Malezije, veći priliv turista iz jugoistočne Azije ili redovne političke konsultacije na najvišem nivou. Postavlja se pitanje šta će nam tolike ambasade ako sa prijateljskim državama ne razgovaramo često, ne razmjenjujemo važne stavove ili ne tetiramo ideje, ukratko njegujemo prijateljske odnose, a sve sa ciljem jačanja ekonomske, trgovinske i političke saradnje.

Kako državna diplomatija može dati svoj doprinos sigurnosti, stabilnosti i prosperitetu Bosne i Hercegovine?

Uspješna vanjska politika svake države počinje od kuće. Svaki ozbiljan univerzitetski udžbenik o diplomatskoj teoriji i praksi počinje s poglavljem posvećenim Ministarstvu vanjskih poslova.

Ministarstvo sa ljudima koji tu rade kreira i sprovodi vanjsku politiku. Ljudi sa svojim kompetencijama su ključna kategorija za uspješnu diplomatsku interakciju. Ukoliko stručnost izostane dijalog se sadržinski osiromašuje u mjeri u kojoj to rezultira umanjenjem ili potpunim uskraćivanjem pristupa važnim adresama.

Drugo, Ministarstvo vanjskih poslova može na ključne destinacije slati profesionalne diplomate sa većim stepenom stručnosti i iskustva. Novoimenovani ambasadori BiH mogu imati jasne instrukcije za svoje specifične destinacije. U vremenima geopolitičkih potresa, od izuzetne je važnosti na ključnim destinacijama imati izvanredno sposobne predstavnike s bogatim diplomatskim iskustvom, koji su temeljito upućeni u specifičnosti svojih detinacija.

Naš diplomatski tandem u Washingtonu sa ambasadorom Svenom Alkalajem i ministrom savjetnikom Ensarom Eminovićem je primjer diplomatske kompetencije. Obnovili su veze s bosanskohercegovačkom dijasporom i našim lobistima u SAD-u, redovno održavaju kontakt s pomoćnikom državnog sekretara SAD-a za Evropu, Jamesom O'Brienom. Naši ambasadori u Berlinu, Londonu, Delhiju, Kairu, Teheranu i Rijadu ili UN-u su također indikativan izbor u ovim izazovnim vremenima.

Treće, vrlo je važna diplomatska sinergija od njenog vrha - Predsjedništva BiH, preko MVP-a, do DKP-a, koja nažalost najčešče izostaje. Volim isticati dva izuzetka koji potvrđuju to pravilo. Prvo, ozbiljnom diplomatskom sinergijom, BiH je privukla planetarnu pažnju te dobila podršku iskrenih prijatelja kako sa Zapada, tako i s Dalekog istoka, 11. jula 2020. godine. O tome govori impresivna slika državnika civiliziranog svijeta, vise od 50 šefova država i vlada, ministara inostranih poslova, koji su svojim izjavama obilježili 25. godišnjicu genocida u Srebrenici.

Drugi primjer je sinhronizirano, višemjesečno i na koncu uspješno lobiranje BiH da uprkos žestokoj konkurenciji mnogo jačih državnih diplomatija prvi put u svojoj historiji bude izabrana za članicu Komiteta za svjetsko naslijeđe Organizacije UN-a za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO).

Odluka koja je usvojena na Plenarnom zasjedanju Generalne skupštine zemalja potpisnica u Parizu 2017. još jednom je potvrdila diplomatsku mobilizaciju po istoj spoljnopolitičkoj vertikali, od Predsjedništva BiH, preko MVP BiH, do DKP. Ova dva primjera mogu poslužiti kao ohrabrenje da vanjska politika BiH može bolje.

Ima li naša diplomatija kadrovsku politiku?

Često govorim sa svojim studentima o tome. Moji najbolji studenti diplomatije i međunarodnih odnosa dobijali su prilike da stažiraju u američkom kongresu, savjetovali ambasadore za pitanja mladih, prošli su konkursne procedure za viši stepen obrazovanja na prestižnim svjetskim univerzitetima, pisali naučne radove za prestižne think tankove. Samo jednu stvar nikada nisu mogli. Nisu mogli proći konkursnu proceduru za posao prvog ili drugog sekretara u Ministarstvu vanjskih poslova BiH.

Danas mnogim talentiranim studentima diplomacije i međunarodnih odnosa u BiH ne pada na pamet karijera u državnoj službi jer nemaju povjerenja u transparentnost procesa ili im je državna služba već omražena.

Da stvar bude još gora, postojeći diplomatski kadrovi su također zapostavljeni. Već odavno ne prolaze sistemsku obuku. BiH još uvijek nema diplomatske akademije koju imaju sve diplomatije svijeta. Država nema ni Zakona o vanjskoj politici. Strategija vanjske politike BiH (2018-2023) istekla je prošle godine. Nove još uvijek nemamo.

U pravilu izostaju redovne konsultacije sa ambasadorima, a što je uobičajena godišnja, dvogodišnja ili makar trogodišnja praksa kod drugih država. Svi koji eventualno pomisle da su stručne i političke konsultacije s ambasadorima jednom u tri godine nepotreban državni trošak trebaju znati da je mnogo skuplji ambasador koji boravi na destinaciji tri-četiri godine bez specifičnih instrukcija za svoju destinaciju. Zapravo je najskuplji onaj ambasador koji je prepušten sam sebi kod definiranja prioriteta, uključujući i opciju da nema nikakvih prioriteta.