Historičar Dženan Dautović: Mentaliteti naših naroda su takvi da se na njih lako lijepe mitovi
Prva asocijacija na Dan državnosti je ZAVNOBiH. Međutim s obzirom da je riječ o obnovi državnosti BiH 1943., šta nam možete reći o korijenima, odnosno temeljima današnje bh. državnosti?
Koncepti države i državnosti su moderni pojmovi teško ili gotovo nikako spojivi sa starijom prošlošću i zato historičari medievisti imaju problema u njihovoj upotrebi. Poznata hrvatska povjesničarka Nada Klaić upotrebljavala je sintagmu ''organizacija političke vlasti'', dok je meni bliži pojam politija, no, radi razumijevanja koristit ćemo pojam državotvornosti. Oblici udruživanja grupa ljudi u političke i hijerarhijski organizirane zajednice postojali su na ovim prostorima i dosta prije srednjeg vijeka, kakav je bio slučaj sa predilirskim i ilirskim zajednicama, što je činjenica koja se često zapostavlja. Ipak, prvi put da se jedna takva zajednica naziva bosanskim imenom ujedno je i prvi spomen Bosne u pisanim izvorima. Još polovinom 10. stoljeća bizantski car Konstantin VII Porfirogenet je u svom spisu De administrando imperio spomenuo termin horion Bosona – zemlja (zemljica) Bosna u kojoj su se nalazila dva naseljena grada – crkvena središta Katera i Desnik. Od tog trenutka pratimo razvoj bosanske državotvorne zajednice do njenog uobličavanja u banovinu, a kasnije i kraljevinu. Dakle, samo će slabo upućeni u bosansku historiju vrijeme vladavine bana Kulina opisivati kao ''rođendan'' ili početak Bosanske banovine. Spomenuti razvoj je prekinut ili zamrznut 1463. godine od kada je Bosna bila dio dvaju Carstava i jedne uniformne Kraljevine, da bi se revitalizirao tek 25. novembra 1943. godine na Prvom zajedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, a potpuno realiziran bio sa proglašenjem neovisne Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine.
O kojim identitetima možemo govoriti kada spominjemo srednjovjekovnu prošlost BiH?
Za najveći broj stanovništva, one potpuno zavisne kmetove i seljake teško da znamo bilo kakvu informaciju, budući iza njih, ili o njima, nije ostalo gotovo nikakvih izvora i podataka. Njihova lojalnost je pripadala gospodaru zemlje na kojoj su se nalazili i koju su obrađivali, a svjesnost o pripadanju višoj zajednici možemo samo sa velikom dozom skepse prihvatiti. Identitet pripadanja Bosni tako je bio vjerovatno ograničen isključivo na vladajuću porodicu Kotromanića i njima podređene velikaške porodice poput Hrvatinića, Kosača, Pavlovića, Zlatonosovića, Šantića, kao i ovima podređeni veliki broj vlasteličića. Dokaza da je ovaj regionalni identitet postojao imamo sasvim dovoljno u sačuvanim srednjovjekovnim poveljama. U titulaturi bosanskih vladara se uvijek naglašava da su gospodari bosanski, gotovo identičan je slučaj i kod velikaških titulatura, dok se afektivni elementi ovog identiteta mogu pronaći u epitafima na stećcima. Svjesnost pripadnosti Bosni bila je važna faktor otpora stalnim vojnim pritiscima kroz koje je Bosna prolazila najprije od strane Ugarske kraljevine, a potom i Osmanskog carstva.
Koliko se srednjovjekovni identitet BiH iskrivio i koliko je na njega kroz vijekove utjecao osmanski i austrougarski period u BiH?
Ovdje prije svega trebamo govoriti o kulturi sjećanja i njegovanju baštine srednjovjekovnog perioda. U stoljećima nakon propasti Bosanskog kraljevstva oni gotovo da nisu postojali. Ipak je sa dolaskom nove civilizacije i kulture došlo do velikog pomjeranja stanovništva, migracija, raseljavanja, što je prouzrokovalo da se sve srednjovjekovno posmatralo kao strano, neobično i nepoznato. Dovoljno u prilog tome govori činjenica da su u narodu srednjovjekovne nekropole nazivane Grčkim ili Kaurskim grobljima, pa čak i grobljima divova. Dakle, gotovo nikakav senzibilitet ili emocija prema srednjem vijek nisu preživjeli. Izuzetak rečenom jedino se može pronaći u franjevačkim hronikama, koje opet sadrže čisto romantičarsko sjećanje na srednji vijek. Dolaskom austrougarske vlasti srednji vijek se ubrzano vraća u svakodnevni diskurs, no, tek je tokom 20. stoljeća među svim bosanskohercegovačkim naconalnostima oživjela svijest o važnosti srednjeg vijeka za njihov moderni identitet, što je, nažalost, najčešće rezultiralo izbijanjem zakašnjelih mitomanskih tendencija i zloupotrebom ovog historijskog perioda.
Koliko je srednjovjekovna povijest današnje BiH vrednovana, i koliko znamo o onome sto je bila srednjovjekovna Bosna?
Historiografija o srednjovjekovnoj Bosni stara je više od 150 godina i do sada je producirala ogroman broj naslova, većeg ili manjeg kvaliteta, posvećenih raznim segmentima historije srednjovjekovne Bosne. Budući je Dubrovački arhiv, dosadašnji glavni izvor informacja o srednjem vijeku, uglavnom dobro istražen i pretražen, budućnost se krije ili u pronalaženju novih interpretacijskih okvirova, što zahtijeva daleko dublje i šire poznavanje opće historije Europe u srednjem vijeku; ili pak proširenje istraživanja na arhive i biblioteke u drugim zemljama, prvenstveno Italiji i Mađarskoj, u kojima je nemoguće predvidjeti šta se može pronaći, no, što opet zahtijeva daleko veća sistematska ulaganja države u nauku što je, bojim se, neostvarivo u bližoj budućnosti.
Kako ocjenjujete stanje nauke i poziciju mladih naučnika u današnjoj BiH?
Humanističke nauke su općenito u Svijetu u izrazitoj defanzivi, budući da surova realnost neoliberalno-kapistalističkog uređenja društva preferira ekonomske, tehničke i informatičke poslove. No, čovječanstvo će uvijek nužno trebati humanističke nauke, bez obzira koliko kritičko promišljanje bilo nepopularno, kako bi izbjeglo budućnost kakvu možemo pronaći u Bradburyevim SF romanima. Bosanska stvarnost je još teža. Uskoro će se navršiti treća godišnjica od tragične smrti pokojnog profesora Dubravka Lovrenovića, što se pokazalo kao razarajući udarac za bosanskohercegovačku medievistiku. Izgubili smo ne samo vrhunskog predavača i stručnjaka koji je otvarao nova područa istraživanja, nego i glavnog organizatora naučnog života, čovjeka koji je bio pogonsko gorivo svih pozitinih trendova, a ujedno tako poticajno djelovao na nove generacije da se bave ovim poslom. Radnih mjesta za medieviste je i dalje jako malo, a sada se izgubila i nada u bolje sutra. Neki od jako talentiranih mladih istraživača bili su primorani promijeniti oblast istraživanja, ili se pak potpuno otuđiti od naučnog posla, a pogotovo su loše prošle generacije koje su studirale na sada ukinutom naučnom smjeru studija. Ipak, paradoksalno, istovremeno je ovih par godina i jako uzbudljivo vrijeme za bavljenje bosanskom medievistikom. Nedavno je objavljena luksuzna triologija o bosanskom srednjem vijeku, koja sadrži i kapitalnu zbirku izvora Codex Diplomaticus Regni Bosne u formatu o kojem smo donedavno mogli samo sanjati; također, trenutno se snima izvrsno produciran dokumentarni film o srednjovjekvnoj Bosni, koji će biti rađen po najvišim svjetskim kinematografskim standardima kojeg režira naš mladi režiser zaposlen na filmskoj akademiji u Bostonu, ranije nominiran i za Oskara; sem toga naši mladi medievisti su počeli da redovno nastupaju na naučnim konferencijama u Svijetu, tamo publikuju svoja istraživanja na engleskom ili njemačkom jeziku, te na taj način konačno promovišu bosanski srednji vijek u najvišim naučnim krugovima. Tako da smo trenutno u jednom čudnom limbu čiji rezultat tek treba da se počne nazirati, no, pod punom svjesnošću svih problema ipak se nadam da će se znatno uvećati broj mladih ljudi koji za svoj životni poziv izaberu naučno proučavanje historije, posebno srednjeg vijeka.
Koliko se historija danas zloupotrebljava, iskrivljuje i nesvjesno promovira kvazi nauka? O kakvoj šteti možemo govoriti?
Ovo je izuzetno važno pitanje i jedno od najprioritetnijih polja djelovanja svakog odgovornog historičara. Mentaliteti naroda na prostoru cijele Jugoistočne Evrope takvi su da se na njih naročito lako lijepe mitovi, legende, romantičarske teorije i izmišljotine. To su prve uvidjele austrougarske vlasti, koje su jako dobro znale s kim imaju posla i na koji način to mogu iskoristiti za promicanje vlastitih ciljeva. Danas, na pragu trećeg desetljeća 21. stoljeća, u Bosni i Hercegovini historija se i dalje koristi u promidžbi ideologija, kojih je više nego ikada i to od strane ličnosti takvih profila da je za njih pretjerano upotrijebiti riječ nauka čak i sa ovim prefiksom ''kvazi'' ili ''pseudo''. Širenje velikosprske ideologije o srednjovjekovnoj Bosni postalo je gotovo pa institucionalizirano, velikohrvatska ideja je kvantitativno u defanzivi, no njeni preostali zagovornici to nadoknađuju formiranjem nekih potpuno novih galimatijaskih konstrukcija. S treće strane u toku posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine i na bošnjačkoj strani se pojavio priličan broj ideologa koji slikaju srednjovjekovnu Bosnu isključivo u nijansama ružićaste boje, s namjerom potvrđivanja unaprijed donešenog zaključka o starini i prvenstvu vlastite nacije. Iako je svaki historičar neminovno plod vremena u kojem živi i neraskidivo povezan sa nizom vlastitih identiteta i kulturno-odgojnih obrazaca, ipak ono što ga razikuje od ideologa jeste namjera i odnos prema naučnom metodu. Bez obzira što neka ideologija može biti i sa plemenitom namjerom, kao što je npr. jačanje nacije ili ideje o državotvornosti, ipak to nema veze sa naukom i nipočemu ne pripada naučnom diskursu, te nije nešto u čemu trebaju historičari učestvovati, pa čak ni odobravati. A o opasnosti ideologija dovoljno je da citiram slavnog Erika Hobsbawma: "Nekada sam mislio da profesija istoričara, za razliku od, recimo, nuklearnog fizičara, ne može da pričini nikakvu štetu. Sada znam da može. Odogovorni smo prema istorijskim činjenicama uopšte i za kritiku političko-ideološke zloupotrebe istorije posebno". Prethodno stoljeće nam je pokazalo da ideologije proizvode zločine na ogromnoj skali, pa se stoga historičari ne smiju zatvoriti u vlastiti mjehur od sapunice, u kojem smatraju da mogu izbjeći odgovornost suprostavljanja ideolozima i zloupotrebi njihove nauke.
Čija je Bosna bila u srednjem vijeku, a čija je danas?
Ovo pitanje je direktno povezano za jedno od prethodnih o identitetima. U srednjem vijeku Bosna je pripadala kraljevskoj porodici onom najvišem sloju velikaša koji su imali pravo glasa na bosanskom saboru – Stanku i koje u izvorima poznajemo pod terminom ''dobri Bošnjani''. Prošlo je mnogo stoljeća, izmijenili su se historijski periodi i društvena uređenja, što je sve dovelo do činjenice, potvrđene rezolucijama ZAVNOBIH-a 1943. godine, da danas Bosna pripada svima onima koji je smatraju svojom domovinom i koji joj žele mir i blagostanje. Stoga će upravo oni koji Bosnu osjećaju svojom, bez obzira na njihovo ime ili religiju, ovaj praznik osjećati kao značajan datum i vrhunac u prethodnim stoljećima učinjenih napora i borbi da dobijemo svoju državu. Historijski gledano, današnja grozna politička situacija u državi ostat će jedna od tamnih epizoda bosanskohercegovačke historije, no, barem je tamna epizoda vremena kada je postojala država Bosna i Hercegovina.
Debakl Zmajeva u Njemačkoj odjeknuo u regionu: "Lele, Bosanci, šta vam uradiše Nijemci?"
