Historičar Husnija Kamberović: Jedno od obilježja fašizma je militarizacija duha i društva
Profesore Kamberoviću, je li fašizam u Evropi ikada pobijeđen?
Fašizam je kao neka teška bolest koja metastazira i pojavljuje se na mjestima i u kontekstima kada društva zapadaju u neke krize. Činilo se da je fašizam 1945. doživio svoj historijski krah, ali su događaji s kraja 20. i evo početkom 21. stoljeća pokazali da je to bila varka u koju su upali oni koji su svoje želje prenijeli u sliku stvarnosti, mada ta slika nije bila realna. Vojni poraz fašizma 1945. očito nije bio dovoljan da se uništi fašizam.
Pokazalo se da nije dovoljno pobijediti samo manifestna obilježja fašizma, nego je nužno prodrijeti u društvene korijene iz kojih se fašizam rađa. Nužna je defašizacija društva. Njemačka je, naprimjer, prošla kroz tu fazu defašizacije, odnosno denacizacije društva. Drugim riječima, njemačko društvo se suočilo s korijenima fašizma i zato tamo fašistički pokreti dugo nisu imali nikakvu šansu.
Vremena se mijenjaju pa se i u Njemačkoj stvari mijenjaju, ali je još uvijek, čini mi se, tamo situacija puno bolja nego u ostalim zemljama Evrope koje nisu prošle kroz tu fazu tako temeljito kao Njemačka. To pokazuje da fašizam nije moguće apsolutno iskorijeniti iz društva: kada god mu se ukaže prilika on će izbiti na površinu i širiti se koliko mu društvene okolnosti dopuštaju.
Kako gledate na savremene pojave fašizma i koliko ih ima u BiH i zemljama regije?
Prvo bismo morali postići konsenzus o tome šta se u suvremenim kontekstima sve treba smatrati fašizmom. Mi smo skloni tome da sve što nam se ne dopada olako karakteriziramo fašizmom, jednako kao što smo u razdoblju socijalizma olako stvari koje nam se nisu dopadale nazivali nacionalizmom. Hoću da kažem da treba voditi računa o kontekstima kada neke pojave karakteriziramo fašizmom, ili nacionalizom, ili nekim drugim pojmovima, jer tek povijesni kontekst tim pojmovima daje pravi smisao i pravo značenje.
Ipak, mi vidimo da danas u Evropi imamo neke pokrete kojoi po svim definicijama spadaju upravo u klasični fašizam iz njegove razvijene faze pred Drugi svjetski rat i u vrijeme Drugog svjetskog rata: antiliberalne, antimodernističke i šovinističke ideologije s antisemitskim i nacionalnoromantičarskim obilježjima, uz militarističke sadržaje i kult vođe, nacije i nacionalne države – sve su to obilježja i suvremenog fašizma. Tih pojava imamo i u Evropi (zanimljivo – najviše u bivšim socijalističkim država), ali i u postjugoslavenskim zemljama.
U Bosni i Hercegovini i regiji savremene pojave fašizma se manifestiraju kroz rehabilitaciju fašističkih pokreta iz Drugog svjetskog rata, kojima se nastoji udahnuti neko obilježje lokalnog antifašizma. Ali fašizam ostaje fašizam, čak i ako ga malo drugačije nazivamo, naprimjer desni ekstremizam, desni populizam i slično. Za mene su fašisti primitivci, ali opasni i nikako ih ne treba potcjenjivati.
Na koji način čuvati danas antifašističke vrijednosti? Gdje smo kao društvo u međuvremenu pogriješili?
Antifašističke vrijednosti ćemo najbolje čuvati na način da se sjećamo zla koje je fašizam počinio u prošlosti i ako na tom sjećanju budemo spremni graditi tolerantnije i pravednije društvo. Jesmo li u međuvremenu griješili? Jesmo, upravo zbog toga što smo ostavili prostora za relativizaciju tog zla počinjenog u prošlosti te što smo, čak i mi u Bosni i Hercegovini, de facto rehabilitirali neke fašističke pokrete pokušavajući naći neko čvršće uporište za građenje stabilnijih nacionalnih identiteta. Stavljanjem u prvi plan ostvarenje nekih zamišljenih nacionalnih interesa (a i sama nacija je zamišljena zajednica, kako to pokazuju neki teoretičari), a ne modernizaciju društva – koja bi podrazumijevala i stvaranje uvjeta za punu afirmaciju nacionalnih identiteta, mi činimo veliku grešku jer time, svjesno ili ne, faktički ohrabrujemo fašizam.
Koliko su fašizam i sve varijacije fašizma danas potencijalna opasnost od nekih novih sukoba, zločina i slično?
Jedno od obilježja fašizma, i onog iz klasične verzije i ovog novog fašizma, jeste militarizacija duha i militarizacija društva. Tu se uvijek krije opasnost od novih sukoba. Na Balkanu je ta opasnost veća nego u ostatku Evrope, jer Evropa ima druge mehanizme kojima sukobe može izbjegavati, dok je Balkan još uvijek trusno područje, na kojem novi fašizmi stvarno mogu dovesti do opasnih sukoba.
Šta je prema vašem mišljenju najveće žarište potencijalne fašističke prijetnje na Balkanu?
Ekstremni nacionalizam je velika opasnost, a težnja za stvaranjem čistih nacionalnih država, što je prisutno na Balkanu, ozbiljna je prijetnja miru. Čini mi se da ideje o promjeni granica balkanskih država nikako ne bi mogle proći bez novih sukoba. Zbog toga bi trebalo naći mehanizme da se te ideje što prije izbace iz usijanih glava nekih balkanskih lidera. Prije nego što zbog tih ideja počnu padati glave nevinih ljudi. Ako smo išta mogli naučiti iz povijesti, onda je to saznanje da do rata lako dolazi, ali je uspostava mira dugotrajan proces.
Park Residence poprima završne obrise: Privedene kraju ključne građevinske faze
