Historija zagađenja zraka u Sarajevu: Kako se socijalistička vlast borila s ovim problemom

"Uslijed stalnog rasta grada povećavao se broj zagađivača, kroz nova ložišta, zagađenja iz fabrika, veliki broj automobila na ulicama i slično. Jedna od posebnih slabosti Sarajeva je njegov nepovoljan geografski položaj u odnosu na mnoga zagađenja. Sarajevo je smješteno u kotlini i zbog toga ima loš položaj kad je riječ o strujanju zraka i o njegovom prečišćavanju. S jedne strane, grad se nalazi na obroncima Igmana i Bjelašnice, a s druge strane, omeđen je Romanijom i Ivan-planinom, dok kotlina ide u širinu od 1,5 do 3 kilometra", navodi historičarka Aida Ličina-Ramić u svom radu objavljenom u Zborniku "Poplava, zemljotres, smog: Prilozi ekohistoriji BiH u 20. stoljeću".

Magla je u Sarajevu uvijek bila prisutna i prije 50 godina, zbog temperaturnih inverzija, koja je uslijed slabe provjetrenosti doprinosila zadržavanju štetnih čestica, što je zrak u gradu činilo posebno zagađenim i predstavljalo opasnost za stanovništvo grada.

"Tokom sredine 1960-ih zabilježena su ozbiljna zagađenja zraka. Još u 1957. godini napravljena su prva mjerenja štetnih čestica u zraku. To su bila uglavnom sporadična mjerenja, a sistemski pristup ovom pitanju započet je deset godina poslije, 1965/66. godine. Sarajevo je tokom 1968. godine bilo domaćin Stalne konferencije gradova Jugoslavije, na kojoj se raspravljalo o zaštiti zraka od zagađenja i zaštiti od buke u gradskim sredinama", navodi Ličina-Ramić u svom radu.

Ova komisija je po osnivanju izvršila pregled i analizu stanja zraka u gradu i podnijela jedan sveobuhvatan izvještaj Gradskom vijeću. Kao ključni problem u zagađenju zraka izdvojeni su povećanje broja ložišta, korištenje nekvalitetnih vrsta goriva za loženje i porast broja automobila u gradu.

Neke od mjera koje je predložila Komisija, u cilju zaštite zraka, bile su donošenje gradskih propisa o zaštiti od zagađenja zraka, utvrđivanje propisa o kontroli dima malih i srednjih ložišta, utvrđivanje kazni za zagađivače koji nisu smanjili štetne emisije, utvrđivanje korištenja goriva koja emituju manje štetnog sumpora, isključenje vozila koja stvaraju dimnu zavjesu i formiranje posebnog Fonda za borbu protiv aerozagađenja pri Gradskom vijeću grada Sarajeva.

Od prijedloga do realizacije spomenutih mjera prošlo je izvjesno vrijeme, a grad je u međuvremenu dobio niz negativnih epiteta kao "balkanski London", "Karakazan", "Najzagađeniji grad u Europi" i slično.

Tek na sjednici Skupštine grada 29. juna 1972. godine povela se rasprava o Prijedlogu odluke o zaštiti vazduha u gradu Sarajevu, koja je na istoj sjednici i usvojena.

Odluka je u suštini podrazumijevala da se na području grada smanji emisija sumpordioksida, barem za dva puta na osnovu petogodišnjih mjerenja do tada, zatim da se emisija čađi i drugih čvrstih čestica u zraku smanji barem za četiri puta u općini Centar, koja je prema mjerenjima bila najzagađenija općina, ali i u drugim općinama. Odlukom se dalje određivalo sprečavanje daljnje izgradnje prekomjernih zagađivača od loženja i u industriji, započinjanje borbe za smanjenje zagađivanja od motornih vozila, a bile su predviđene i kaznene odredbe za one koji ne budu poštovali odluku. Prilikom rasprave neki od delegata predlagali su da se u tu odluku uvrsti član prema kojem Skupština Grada na prijedlog Komisije za čistoću zraka, uslijed veće zagađenosti zraka, može izdati naredbu o zabrani kretanja vozila određenih kategorija po gradu. Ovaj prijedlog nije usvojen.

Odluka o zaštiti vazduha od zagađivanja u gradu Sarajevu revidirana je i dopunjena 1975. godine. Mjere koje su se trebale poduzeti prije svega su tehnički ispravne kotlovnice za loženje, ispravan način loženja, kvalitetno gorivo, što je uz stalni inspekcijski nadzor trebalo doprinijeti poboljšanju smanjenja zagađenja u gradu.

"Implementacija ove odluke nije uvijek davala rezultate, čak ni uz stalni angažman inspekcijskih organa. Naprimjer, stanovnici iz nebodera na Grbavici 1975. godine žalili su se kako oni žive bez prozora posebno u zimskom periodu jer kotlovnica koja je u blizini toliko zagađuje, puši i čadi da stanovnici zgrade nisu mogli otvarati prozor. S krova zgrade bila su odnesena dva kamiona čađi prilikom čišćenja, a žena koja je stanovala na 12 spratu dva puta je doživjela trovanje ugljenmonoksidom. Tom prilikom predsjednik Kućnog savjeta Avdo Omeragić je izjavio: 'Ovako se više ne može. Ili će nas neko zaštititi ili ćemo putem zbora stanara tražiti da se ukine rad ove kotlovnice. Dim i čađ zagorčavaju nam život, pa je bolje ne grijati se nego udisati ovolike otpatke od sagorijevanja. Od četiri kotla za grijanje samo jedan ima filter'", izdvaja Ličina-Ramić u svojoj analizi.

Sličnih žalbi bilo je i kasnije. Pismo čitatelja s Grbavice koji se žali da se guše zbog dima koji izlazi iz dimnjaka škole koja je već odavno trebala biti zatvorena jer je napravljena nova također nam to pokazuje: "Dok se uveliko govori o zaštiti čovjekove sredine mi ne možemo otvoriti ni prozore".

Gasifikacija

Bivši gradonačelnik Sarajeva i direktor Energoinvesta Emerik Blum preuzeo je jednu od ključnih uloga u procesu iznalaženja rješenja. Tako je isposlovao podizanje kredita kod Međunarodne banke za obnovu i razvoj u iznosu od 70 miliona dolara, uz druga sredstva koja su obezbijeđena kako bi problem zagađenja pokušao umanjiti. U cijelom procesu gasifikacija, odnosno uvođenje plina je znatno smanjilo zagađenost.

Danas u Sarajevu (četiri gradske općine) živi 275.000 stanovnika, a u Kantonu Sarajevo oko 417.000. Registrirano je 155.000 automobila. Brojni stambeni objekti, naročito u rubnim i perifernim dijelovima grada još uvijek nemaju plin. Vlasti već godinama nemaju neko efikasno rješenje, a uglavnom građanima savjetuju smanjeno kretanje, smanjeno korištenje automobila te nošenje zaštitnih maski. Prava rješenja se čekaju, ali je pitanje koliko će građani čekati konkretne mjere dok udišu prekomjerno zagađeni zrak.