Abdulah ef. Polovina je u SAD došao još 2000. Prvo je u Seattleu boravio tokom ramazana 2000. godine. Pošto je tada zvanično oformljena i počela raditi i djelovati Islamska zajednica i bošnjački džemat u Seattleu, na traženje Bošnjaka u tom gradu, dobio je odobrenje od Rijaseta IZ u BiH da se može vratiti u Seattle i započeti imamski posao. Tamo ostaje sve do 2013. godine, kada prelazi u grad Portland u državi Oregon, gdje nastavlja imamski posao.
O prvim danima nakon dolaska u SAD Polovina kaže kako je bilo teško.
“Teško je bilo napustiti svoju domovinu, familiju, prijatelje i otisnuti se negdje daleko ne znajući šta vas čeka i hoćete li uspjeti u svojim namjerama”, kaže Polovina.
Ali, iz sadašnje perspektive govori da je dolazak u SAD donio mnogo dobrog te da je već izgradio dovoljan nivo konekcije da se osjeća prihvaćen i poštovan onakav kakav jeste.
Razlike između imamskog posla u dijaspori i u BiH
Seattle se nalazi na samom kraju SAD-a, na Pacifiku. Pored bošnjačke zajednice procjenjuje se da danas u državi Washington ima blizu 500.000 muslimana, a najveća je zajednica Somalaca.
Abdulah ef. bio je nekoliko godina imam i u BiH, a kaže da je teško porediti imamski posao u BiH i u dijaspori.
“Uloga imama u BiH je prilično jasno definisana i ona se samo nadograđuje, dopunjava i jača. Sa druge strane, struktura bošnjačkih džemata u inozemstvu je kompleksna. Iz toga proizlazi da je i uloga imama isto tako kompleksna, te to prouzrokuje na neki način da je imam u dijaspori veoma slabo zaštićen, i moralno i materijalno, te u nekim momentima prepušten i sam sebi”, kaže Polovina koji dodaje da imam u dijaspori nije samo vjerski vođa, nego u isto vrijeme i menadžer, administrator, psiholog, bračni savjetnik, odgajatelj, savjetnik za mlade roditelje, savjetnik za srednju i stariju generaciju...
Jedan važan dio imamskog rada u dijaspori je i međureligijski angažman i rad. Upravo rad na ovom polju potaknut će Abdulaha ef. Polovinu na studij teologije.
“U jednom momentu sam pozvan da budem član međureligijskog vijeća na Seattle Univerzitetu, gdje sam učestvovao u pripremi i realizaciji, zajedno sa drugima, određenih aktivnosti i prezentacija, a posebno kada smo ugošćavali poznatog islamskog mislioca i intelektualca Dr. Tarika Ramadana. Kroz taj angažman sam saznao i za Odsjek za teologiju i svećenstvo i program za postizanje zvanja Magistra nauka u transformacijskom liderstvu”, pojašnjava Polovina.
Pri upisivanju na ovaj program, Polovina kaže da mu je pomogao direktor tog odsjeka dr. Mark Markuly svojim iskrenim i prijateljskim savjetima.
Kolege i profesori dolazili da slušaju hutbe
“Ovaj studij za mene je bio svojevrsno intelektualno i duhovno putovanje, iskustvo i naukovanje, da što bolje, efikasnije i smisaono obavljam posao sve zahtjevnijeg imamsko-liderskog rada u dijaspori. Inače, ovaj studij je pokrenut nedavno, a prema mom mišljenju, uveden je jer se u američkom društvu osjeća potreba za određenim promjenama, određenom transformacijom, kako na vjerskom, tako i na svakom drugom planu”, kaže Polovina. On pojašnjava da je bio veoma zadovoljan kako su ga primili profesori i studenti.
“Imao sam sa svima njima lijepih, otvorenih, iskrenih i poučnih razgovora i diskusija. Nisam osjetio nikakve netrpeljivosti niti intelektualnog pritiska zato što sam musliman. Naprotiv, tretiran sam vrlo korektno i sa dignitetom, što zna ponekad zafaliti u radu i djelovanju među ljudima slične ili iste vjerske pripadnosti i narodnosti. Nekada su poslije napornog rada u džematu, susreti i razgovori sa njima bili lijepo duhovno i intelektualno osvježenje”, kaže Polovina.
Ovakav odnos doprinio je da su neki od njih dolazili na njegove hutbe petkom na džumi. Neki su dolazili i na posebne prezentacije u sklopu priprema i domaćih zadataka za neki njihov čas ili predavanje.
“Posljednji slučaj desio se po mom završetku magistarskog programa. Moj savjetnik i mentor sa Odsjeka za teologiju i svećenstvo je rekao da me želi posjetiti u Portlandu. Prije njega je jedan moj prijatelj, student na istom programu, prilikom posjete Portlandu svratio kod mene na džumu i odslušao hutbu”, kaže Polovina.
On kaže da je kroz proces školovanja vidio i osjetio na terenu i u razgovorima sa pripadnicima drugih vjera da je puno više dodirnih tačaka i onoga što nas veze jedne za druge i da Bog nije Bog samo jednog naroda nego svih ljudi.
“Mi moramo naći načina da to spoznamo i radimo na međusobnom uvažavanju i izgradnji povjerenja, mira i tolerancije”, kaže Polovina.
Moguće je biti musliman i Amerikanac
Kao musliman i Evropljanin, a sada nakon dužeg perioda življenja u SAD-u i Amerikanac, Abdulah ef. smatra da ni po kojoj osnovi ova tri identiteta nisu u kontradikciji.
“Islam jeste i uvijek je bio sastavni dio evropske historije, kulture, umjetnosti i sastavnica je njene sadašnjosti i budućnosti, ma koliko se to nastojalo poricati. Isti je slučaj i u SAD-u, jer islam i muslimani su odigrali i dalje igraju veliku ulogu u kreiranju jedne interesantne slike Amerike koja postaje sve tolerantnija prema određenim tokovima i procesima koji se u njoj odvijaju, a neki od pokretača tih tokova i procesa su i sami muslimani”, nastavlja Abdulah efendija.
On smatra da se muslimani osjećaju poprilično integrirani u američkom društvu.
“Mada, kako vrijeme odmiče, počinje mi bivati neugodna ideja 'integracije' američkih muslimana, jer to implicira da smo opet strani element, koji se treba pridružiti 'pravim' Amerikancima”, kaže Abdulah ef.
U tom kontekstu nada se da će doći do boljeg i pravednijeg medijskog predstavljanja islama i muslimana u SAD-u.
“Volio bih da se više ističu i predstavljaju muslimani koji pošteno i časno rade svoje poslove na svim nivoima rada i života u američkom društvu i sistemu. Mislim da postoje pozitivne i negativne stvari o svakoj zemlji, a mi ne moramo voljeti ili mrziti sve da bismo bili dosljedni. Vjerujem da je važno da se sve pojedinačno vrednuje i procijeni, bez obzira na to odakle je. Očekujem od muslimana i drugih koji žive u SAD-u, da se i Sjedinjene Države i američko društvo postave prema njima i ne smatraju ih stranim i ne odbacuju ih”, zaključuje Polovina.
