Ivo Goldstein: Kada je potpisivan, Dejtonski sporazum je doživljavan kao privremeno rješenje

Na početku razgovora ističe kako ima duboke lične veze sa Bosnom i Hercegovinom i da mu je žao što zemlja ne može da pronađe načina da krene stabilnim euro-atlantskim putevima, a "gotovo trideset godina je prošlo od završetka rata“.

"Na mnoge sam načine povezan s Bosnom i Sarajevom. Otac mi je rođen u Sarajevu. Ponosno ističem da sam član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, šira obitelj mi je živjela u Tuzli i Sarajevu, otac moje žene je iz srednje Bosne. Uz Sarajevo i druge gradove me vežu mnoga prijateljstva. U Zagrebu imam mnogo prijatelja i kolega koji su porijeklom iz Bosne (i Hercegovine), i to iz sve tri velike nacionalne zajednice, kao i iz jevrejske“, kaže Goldstein.

Što se tiče nestabilnosti i disfunkcionalnosti koja u Bosni i Hercegovini i danas postoji, objašnjava kako je jedan dio rezultat rata i loših odluka odmah nakon njegova završetka, ali i da je 28 godina prošlo od Dejtona. Konačno bi se trebalo ići prema održivim rješenjima i prema stvaranju iole funkcionalnog stanja.

Odgovornost domaćih političkih elita

"Neko će reći da sam idealist, neko bi mogao reći da sam naivan. Međutim, niko ne može poreći činjenicu da tako dalje više ne može. Teško se, gotovo nikako, pronalaze rješenja za konkretne probleme koji minimalno pridonose poboljšanju stanja, čime se u globalu ništa ne mijenja. Potrebno je potpuno promijeniti strategiju. Nažalost, političke elite u BiH nisu došle do tačke u kojoj bi im prioritetno bilo smirivanje stanja, nego i dalje podilaze najnižim nacionalističkim porivima. A upravo bi one trebale biti pokretač promjena: mislim da bi najjednostavniji, ali i najkorisniji način bio da sjednu za stol i krenu rješavati problem po problem, od onoga o kojem se najlakše može postići dogovor prema težima. No, sa zajednički jasno izraženom voljom da se što je moguće prije napravi neki napredak, drugim riječima, da, ako smo sada sjeli za stol moramo do večeri nešto konkretno i odraditi. I to bi trebao biti proces. Strane ne bi trebale postavljati nikakve preduvjete na njegovu početku, osim da se više ne može raspravljati o teritorijalnom integritetu i suverenitetu zemlje. Stariji se sjećaju da je Dejtonski sporazum kad je potpisan doživljavan kao privremeni jer se njime okončavalo nepodnošljivo ratno stanje. On je imao funkciju uvesti zemlju u mirnodopsku situaciju. U kuloarima se spominjalo da će doći Dejton 2, koji će donijeti funkcionalna rješenja“, govori Goldstein.

Kaže kako se to nije desilo iz puno razloga, a Dejtonski sporazum je stvorio jednu nemoguću i ahistorijsku situaciju. Situaciju u kojoj Bosna i Hercegovina nikad nije bila, a to je podjela na dva entiteta po nacionalnom ključu.

"Postojali su različite teritorijalne organizacije u osmansko, u Austro-ugarsko doba, u doba dviju Jugoslavija, ali nikada takva. Ona ne odgovara ničemu nego zatečenim linijama razgraničenja vojski u trenutku prekida rata. Dakle, dio problema je ova dvoentitetska organizacija. No, prošle sedmice smo svjedočili susretu dvojice entitetskih premijera, pa prema tome ni ova teritorijalna rješenja, iako otežavaju, ne sprečavaju dijalog i postizanje rješenja. Drago mi je da je kolega historičar Denis Bećirović nedavno u Zagrebu razgovarao s predsjednikom Milanovićem. To je sigurno dobar put“, kaže Goldstein.

Goldstein kaže kako Bosna i Hercegovina ima Ured visokog predstavnika koji je Dejtonskim sporazumom zadužen da nadgleda provedbu civilnih aspekata tog sporazuma.

Prije 15 godina međunarodna je zajednica procijenila da bi se u perspektivi taj ured mogao zatvoriti, ali da on prethodno mora osigurati da BiH postane "mirna samoodrživa zemlja koja je nepovratno na putu europske integracije".

"Vidimo da se stanje u ovih desetljeće i po umnogome pogoršalo, u raznim aspektima. Kada bi domaća politika sama ušla u proces dogovaranja, ne bi trebao ni Ured, a ni mnogi drugi međunarodni faktori koji se često na nepriličan način petljaju u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine to ne bi činili, jer ne bi ni trebali, a ni mogli. Ideološke i političke razlike na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni su nedvojbeno duboke, ali one mogu biti i manje ako vodeći političari shvate širi kontekst, ako malo podignu pogled i vide malo šire horizonte. Kako god, te se razlike moraju smanjivati. One neće nestati još dugo vremena, ne može ih se dokinuti dekretom, ali se nizom razgovora, pregovora i dogovora one mogu smanjiti, barem do točke da ne ugrožavaju funkcioniranje države. Neki misle da bi međunarodna zajednica mogla nametnuti dobra rješenja – to je krivo. Ona moraju doći iznutra", kaže Goldstein.

Prisjeća se vica koji se prepričavao u socijalističkoj Jugoslaviji, u atmosferi nabijenoj antagonizmom prema Sovjetskom Savezu – Staljin posjećuje neku školu i onda redom pita učenice i učenike kako se oni zovu te kako im se zovu roditelji. Svi oni spremno odgovaraju da nisu važna imena roditelja, već da im je otac Staljin, a majka Komunistička partija. I onda naposljetku Staljin pita učenike što bi htjeli biti kad odrastu – jedan veli "pilot vojnog aviona", drugi "traktorist u kolhozu“, a treći "siroče bez oca i majke". E, bilo bi jako dobro da Bosna i Hercegovina, zaslugom unutarnjih snaga, postane siroče bez oca i majke. Moj punac Frano, danas u 95. godini života bi rekao - 'bud' pametan".

"Trebalo bi podvući crtu i pokušati napraviti iskorak. Međunarodna politika ne čeka. Vozovi za Evropu, za napredak - prolaze. Ako neko misli da je Bosna i Hercegovina u centru pažnje, ona to nije. Čak i onim akterima međunarodne političke scene koji su u zemlji snažno prisutni ona je od drugorazredne važnosti, ali im je drago da imaju utjecaj. Većina njih taj utjecaj ne bi imala kad bi politički procesi u zemlji bili funkcionalni. Mi u Hrvatskoj smo frustrirani jer smo početkom devedesetih u grupi od 11 postsocijalističkih zemalja koje su danas članice Evropske unije bili uvjerljivo drugi, iza Slovenije. Danas smo deseti, bolji smo samo od Bugarske. A kako onda na tim ljestvicama stoji Bosna i Hercegovina? Bosanskohercegovačka politička nomenklatura se treba privesti pameti, jer za 10 ili 20 godina, ako se nastavi ovaj tempo iseljavanja, za nju neće imati ko glasati“, upozorava Goldstein.

Antisemitizam i nazivi ulica

Goldstein ističe kako mu je drago što su se promijenila imena ulica u Mostaru, jer su ulice nazvane po ustašama bile na sramotu grada i njegovih stanovnika.

"Prošle godine mi je objavljena knjiga "Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas". U njoj ima dosta materijala i o Bosni i Hercegovini. U knjizi sam naglasio kako fenomen antisemitizma uvijek u društvima krhkih demokratskih vrijednosti valja gledati u širem kontekstu. Naime, to je bolest većinske zajednice u nekom društvu koja često zna biti smrtonosna za Jevreje. Čak i kad ne nosi sa sobom smrt, postojanje antisemitizma nepogrešivo dijagnosticira druge, isto tako teške bolesti. One se u konačnici manifestiraju kao problem sa drugima i drugačijima. Prevedemo li to u konkretne odnose – ti drugi i drugačiji su pripadnici druge nacije, vjere, političkog opredjeljenja, itd. Naprimjer, u takvim društvima suparnik u politici se ne doživljava suparnik nego kao neprijatelj, sa svim negativnim posljedicama. Tome se treba na dnevnoj bazi suprostavljati“, kaže Goldstein.

Podsjeća kako u Sarajevu više nema ulice Nikole Tesle, kao ni drugih ulica imenovanih po nekim Srbima ili po događajima i ljudima iz antifašističke povijesti.

"Mogu shvatiti da se to radilo u teškim vremenima, u vrijeme opsade, ali ne mogu shvatiti da se danas, 30 godina poslije, barem dijelu tih ulica nisu vratila imena. Pita me se da li bi trebalo mijenjati ime škole Mustafe Busuladžića. Mislim da da. Meni je problematičan i Husein Đozo, predsjednik udruženja Ilmije u doba socijalističke Jugoslavije, za čiji je razvoj i djelovanje imao nedvojbeno velike zasluge. Međutim, za vrijeme Drugog svjetskoga rata bio je Sturmbannführer (bojnik) u 13. SS Handžar diviziji. Bio je i blizak jeruzalemskom velikom muftiji Hadži Eminu el-Huseiniju koji je otvoreno prijateljevao s Adolfom Hitlerom. Đozi je u Zagrebu 1943. izašla knjižica Jevrejska pravda, a potom je u godišnjaku Hrvat objavio članak u kojem je objasnio islamsko neprijateljstvo prema Jevrejima. Navodno je citirao Kur-an: 'Bog ih je (jevreje) prokleo zbog njihova nevjerstva. Oni vrlo malo vjeruju – Oni su osuđeni na poniženje i prezir, i Božja srđba se na njih izlila, jer su zaniekali Božje dokaze i na pravdi su poslanike Božje ubijali. Ovako im se desilo, jer su bili nepokorni i prekoračili su granice onoga što je bilo dozvoljeno'. Sve je to napisao unatoč činjenici da je praktički pred njegovim očima u prethodnih dvije godine čitava velika sarajevska jevreje zajednica bila deportirana u logore otkuda se malo tko vratio. Žao mi je da se o svemu tome ne govori. Ja godinama u javnosti kritički progovaram o raznim lošim i katastrofalnim aspektima politike predsjednika Tuđmana, dobrim dijelom o onome što se njegovom zaslugom događalo u Bosni i Hercegovini. Kritički prosuđujem i djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca. Za neke u hrvatskoj javnosti sam nepodoban. Stoga uzimam sebi za pravo da, kada govorim za bosanskohercegovačku javnost, kažem stvari koje ovdje nisu u redu“, ističe Goldstein.

Goldstein naglašava da su zločinci za pisaćim stolom najopasniji, a da se vrlo često upire prstom na onog ko je bio neposredni izvršilac. U svojim tekstovima opisuje kako atmosferu u kojoj će običan, mali, ne previše misleći čovjek ubiti drugu osobu stvaraju upravo zločinci za pisaćim stolom.

"Takve osobe stvaraju atmosferu u kojoj je zločin moguć. Recimo, Julius Streicher je bio urednik antisemitskog lista Der Sturmer koji je od 1923. do 1945. godine izlazio u Njemačkoj. Osuđen je na smrt u prvom suđenju nacističkim zločincima u Nürnbergu, jer je promicao antisemitizam te rasnu i nacionalnu mržnju. Šteta je da Međunarodni sudu u Haagu nije priveo pravdi i neke zločince za pisaćim stolom iz devedesetih godina koji nisu imali neposredne političke funkcije. Ili barem da je u javnosti to njihovo zločinačko djelovanje bilo češće spominjano i analizirano. To bi zasigurno kod mnogih pridonijelo svijesti koliko su ti ljudi napravili zla“, naglašava Goldstein.

Islamofobija i antiislamizam u Evropi

"Kao što znamo - postoje autohtone islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i u drugim zemljama jugoistočne i istočne Evrope, kao i uglavnom u posljednjih šezdesetak godina novonastale zajednice u različitim državama zapadne, srednje i sjeverne Evrope. Brojke su nepouzdane, zasnivaju se na procjenama, jer, recimo, Francuska u kojoj živi jedna od najvećih islamskih zajednica u popise stanovništva ne uključuje i deklariranje vjerskog opredjeljenja. No, nema sumnje da u Evropi danas živi preko 50 miliona muslimana, s tendencijom rasta“, kaže Goldstein.

Ističe da je položaj islamske zajednice od države do države različit, pa da u zaključcima valja biti oprezan. No, činjenica da u najrazvijenijim zemljama postoji socijalna distanca prema muslimanima, da postoji problem integracije islamske zajednice u širu zajednicu i da postoje prepreke da se ta distanca smanji. Međutim, otvorena i zrela društva znaju se suočiti tim problemom i nalaziti načine kako da ga prevladaju. Naprimjer, kancelarka Merkel je prije nekoliko godina, nakon jednog terorističkog napada na pripadnike turske zajednice, rekla - mi nismo dovoljno napravili i mi moramo raditi na integraciji. Takvi pozitivni procesi umnogome su ugroženi nizom terorističkih napada 2015. godine.

"Ja sam kao hrvatski ambasador u Francuskoj išao na Kurban bajram u islamski kulturni centar udruženja muslimana velikim dijelom iz Bosne i Hercegovine, ali ih je bilo i nekolicina iz Hrvatske. Slušao sam imama koji je jasno osudio vjerski ekstremizam i upozoravao prisutne da čuvaju svoju djecu od takve pošasti. Bilo mi je to drago čuti, jer sam reklo bi se na svoje oči u Parizu svjedočio kako obični dečki preko noći postaju teroristi“, kaže Goldstein.

Pojašnjava da je odgovornost većinske zajednice da pomaže integraciju muslimana – ali ne i asimilaciju! - ali da nažalost loši primjeri upadaju u oči i potiskuju u drugi plan puno dobrih.

Goldstein smatra da su institucije u najrazvijenjim zemljama dovoljno jake da liberalnodemokratske vrijednosti ne dođu u pitanje.

"Ne bih se bojao da će u Francuskoj prevladati antiislamizam sa svim negativnim ili katastrofalnim posljedicama, više bih se bojao da bi na našim prostorima mogli prevladati ekstremizmi svih boja", upozorava Goldstein.

Ukrajina i posljedice po zapadni Balkan

"Ruska agresija na Ukrajinu jest golemi problem s kakvim se svijet već desetljećima nije suočio. Ako na kraju tog rata ne bude moguće obnovi suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine, svaki drugi ishod rata čak i ako bude to bude zamrznuti konflikt, dat će različitim agresorima poruku da se agresija isplati. To znači da svaki agresivni vođa bilo koje zemlje može ubuduće napasti susjeda, zaposjesti dio susjedne zemlje i reći – taj teritorij je moj. I onda inzistirati da se svako mirovno rješenje zasniva na tom zaposjedanju“, upozorava Goldstein.

Ističe da bi takvo nešto u međunarodnim odnosima izazvalo haos, a to se nipošto ne smije prihvatiti.

"Rusija danas je bazična protivnost Sovjetskom Savezu u kojem se, barem na riječima, zalagalo za socijalnu pravdu, protiv kapitalističke eksploatacije. Nakon 1990. desila se u Rusiji i drugim postsovjetskim državama bezočna pljačka. Uski krug ljudi povezanih s vlastima silno se obogatio, a golema većina građana je osiromašila. Putinova Rusija ne zaslužuje nikakve simpatije zbog tobožnjeg preuzimanja socijalističkih tradicija iz sovjetskih vremena, jer ih ona nije ni preuzela", zaključuje Goldstein.