Izbjegličko naselje kod Gračanice: Život na rubu egzistencije 20 godina nakon rata

Izbjeglice protjerane iz svojih domova, najčešće iz Podrinja, koje su smještene devedesetih godina u ovo naselje, svoj drugi dom su uglavnom nalazile diljem svijeta, kako je ko imao veze, u Americi, Švicarskoj, Njemačkoj. Oni koji su uspjeli naći donatore izgradili su nove kuće u Srebreniku, Živinicama, a rijetki su se vratili u svoje prijeratne domove.

U ovom naselju ostali su danas oni koji nisu imali dovoljno sreće, oni koji se "nisu uspjeli snaći".

Neki od njih žive u uvjetima koji su za 21. stoljeće za državu u Evropi daleko od primjerenih.

Porodice koje su na nesreću izgubile člana porodice u ratu, primaju manji iznos penzije, a oni kojima su svi ostali živi, bez obzira na to kakvu su golgotu prošli, i kakva traumatična iskustva nose, nemaju nikakva primanja. Žive za "dan i komad".

Prilkom naše posjete susreli smo volontere humanitarne organizacije iz Italije koji su im udjeljivali po paket polovne odjeće i ogrjev za decembar. Za januar su se neki snašli, neki ne.

Kako su nam rekli, većina od njih jedini prihod ima od sadnje krastavaca, za koje sjemena i repromaterijal kupe Italijani. Međutim, ove godine njihova berba nije uspjela, radili su mjesecima ni za šta, a kako nemaju svoju zemlju, morali su platiti iznajmljivanje i tako su ušli u minus. Rad na više od 30 stepeni u julu i augustu na njivi nije se isplatio.

Kako su nam rekli, jedino od humanitaraca iz Italije ponekad stigne neka pomoć, od drugih ne. Zaboravljeni su.

Korkutović Hanifa, samohrana majka, dvadeset dvije godine živi u ovom naselju.

"Agresor nas je protjerao iz našeg doma u Vlasenici. Ovdje smo došli devedesetih i ostali duže od dvadeset godina. Muž mi je poginuo u ratu, izgubila sam i dvojicu amidža, tri amidžića, tetiće, ne mogu više ni da nabrajam koliko članova familije mi je odnio rat", kaže Hanifa.

Živi od penzije koju je muž "zaradio" u ratu. Ima sina koji je završio fakultet, profesor je bosanskog jezika, ali je nezaposlen.

"Niko nam ne pomaže, plaćamo struju, hranimo se i živimo od te penzije ja i sin Muamer", naglašava ona.

Posjetili smo skromni dom porodice Dedajić. Gospođa Tima, iako bolesna, odmah nam je spremila kafu, dok je Timin muž 65-ogodišnji Mehmed ispričao kako žive danas.

U Doborovce su došli 24. maja 1994. iz Rogatice sa troje djece. Ovdje su proveli trećinu života.

Sin im je umro mlad, a dvije kćerke se udale. Sada žive sami od njegove radničke penzije, od čega veliki dio ide za lijekove i struju.

Prema njegovim riječima, nikakvu pomoć od države nemaju.

"Ovdje sam se smjestio. Mještani su nas prihvatili. Uostalom, svakom je svugdje onako kakav je on", kaže naš sagovornik.

Težeg su zdravstvenog stanja, ali kako tvrdi Mehmed, imajući u vidu godine u kojima su i tragediju koju su proživjeli, to je i za očekivati.

"Naučiš se živjeti s nevoljom, pa se i ne boriš protiv nje", zaključuje Mehmed.

Nisu se vratili u svoj prijeratni dom jer nisu uspjeli naći donatore, nisu imali sredstava da ponovo izgrade kuće, jer se obično pomagalo šehidskim porodicama, navodi on.

U kući pored Dedajića je porodica Kunić. Zumra Kunić se već navikla na život u ovom naselju. U kući živi sa mužem i sinom.

Njena porodica nije odselila jer kuću u Kamenici kod Zvornika još nisu sagradili do kraja.

Muž Muhamed nigdje ne radi, nemaju penziju niti druga primanja.

"Imam bolesno dijete s epilepsijom, a često nemamo novca da ode na kontrolni pregled", kaže Zumra.

"Nekad nas neko zovne na dnevnicu, nije nam mrsko raditi, pa ako izađemo na dnevnicu imamo za osnovne potrepštine, ako ne zovne nemamo", kroz suze nam priča Zumra.

Drugi sin sa suprugom i troje djece živi u kući pored njih, također su nezaposleni i on i supruga.

Nekoliko porodica u ovom naselju dijeli sudbinu Kunića, Dedajića i Korkutovića. Teško bi bilo odrediti ko je u težoj situaciji. Rat ih je sve ranio. Neizlječive rane dodatno bole od svakodnevne borbe za opstanak, jer ni nakon 20 godina u njihovim životima osim bolesti i briga malo je šta napredovalo.

Heroji i heroine preživljavanja u ovom naselju ipak ne gube nadu u bolje sutra, čekaju da se nakon 20 godina nešto ipak promijeni na bolje. Uz svu nesreću i tešku sudbinu koja ih je zadesila, na njihovim licima smo uglavnom zatekli osmijeh, te gostoprimstvo i humor. Valjda se, kako reče naš sagovornik Mehmed, godinama čovjek navikne na nevolje i pomiri sa životom kad nema drugog izbora.