Između galame Milanovića i tihe diplomatije Plenkovića: Ogoljena politika Zagreba prema BiH
Posljednjih mjeseci hrvatsko patroniziranje bosanskog političkog faktora poprimilo je neslućene razmjere u okviru kojih je moguće prijetiti, ucjenjivati, najavljivati raspad Bosne i Hercegovine, stvarati atmosferu beznađa, a u isto vrijeme predstavljati se žrtvom i opravdavati savezništvo sa Miloradom Dodikom.
S obzirom na pristup, cijena je plaćena jer je Zagreb otvarajući "hrvatsko pitanje" omogućio bosanskom političkom faktoru da Bosnu i Hercegovinu vrati u fokusu i iz sasvim druge perspektive predstavi interese, ambicije i ciljeve kako hrvatske tako i srpske politike u BiH. Zagreb trenutno rizikuje da se u potpunosti kompromituje pred zapadnim saveznicima u NATO-u i dijelu EU zemalja. Čak šta više, Sarajevo će, nastavi li Zagreb s identičnom politikom sve više biti u stanju fakturisati prorusku politiku Dodika HDZ- i Čoviću, ako to već nije uspjelo.
Danas se sve jasnije čuju glasovi da Srbija i Hrvatska zajedničkim nastupom ugrožavaju Bosnu i Hercegovinu, koristeći se polugama koje imaju Dragan Čović i Milorad Dodik u institucijama BiH. Dodik, kojeg službeni Zagreb otvoreno štiti u Evropskoj uniji i obezvrjeđuje prijetnju koju predstavlja, jasno je označen od Vlade Velike Britanije proruskim igračem.
Isto tako, danas se u središtu NATO-a otvoreno govori o tome da je Bosna i Hercegovina ugrožena politikom Moskve na Zapadnom Balkanu. Ipak, to ne sprječava Zagreb da nastavi saradnju sa Dodikom.
U Njemačkoj se sve otvorenije govori o tome da HDZ i Zagreb rade na uništenju BiH, što je samo prije nekoliko mjeseci bilo skoro pa nemoguće. Iako su takve tvrdnje u kontekstu Zagreba preteške, jer interes Hrvatske je kontrola političkih procesa u FBiH i BiH, a ne njeno uništenje, krivicu za takvu percepciju snosi jedino hrvatska politika.
Izmjena Izbornog zakona bio je i jeste paravan iza kojeg se kriju takve ambicije, a prijetnje trećim entitetom ili samoupravom, nije ništa drugo do nemoć i pokušaj da se neubjedljivim prijetnjama ispuni osnovni cilj.
Do trenutka kad je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović najavio da će blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO, možda se nekima od domaćih i stranih faktora i činilo da hrvatska strana zaista pregovara. Milanović je sve dileme otklonio jednom jedinom rečenicom.
"Ali dok se ne riješi pitanje izbornog zakona, dok se ne natjera Bakira Izetbegovića da promijene izborni zakon, Sabor ne smije ratificirati ničiji pristup u NATO", kazao je Milanović.
Natjerati Izetbegovića, ili njegovog nasljednika u smislu političke snage, da potpiše kapitulaciju i jeste bio smisao pregovora i pritisaka koji su trajali mjesecima i koji će se nastaviti. Uvlačenjem Švedske i Finske u bosanskohercegovačku političku kaljužu vrhunac je nemoći i promašenosti hrvatske politike.
Neko će kazati da premijer i predsjednik Hrvatske imaju različit odnos prema Bosni i Hercegovini zaboravljajući da Pantovčak i Banski dvori u odnosu prema Dodiku imaju identičan pristup, da hrvatski europarlamentarci iz HDZ-a šalju često teže poruke od predsjednika SNSD-a, te da je konačni cilj Milanovića i Plenkovića identičan.
S jedne strane galama i prijetnje, a s druge tiha diplomatija doveli su do istog rezultata, izborna reforma je propala, dok je proklamovana dobronamjernost Zagreba prema Sarajevu u očima dobrog dijela zapadnih zvaničnika prozrena.
Satelitski snimci otkrivaju kako Rusija plaća Sjevernoj Koreji za vojnike i oružje
