"Tipičan osjećaj nemoći nakon ratnih zbivanja na ovim prostorima prisutan je u vidu pasivnosti i vjerovanja da pojedinac ne može ništa promijeniti. Zanimalo me koja je moć anonimnog pojedinca da na oko jednostavnim, a disciplinovanim i intenzivnim postupkom napravi nešto vidljivo i relativno značajno. Da li je pojedinac kao takav zaista nemoćan?!", napisala je Topićeva na svojoj stranici Glasno ćutanje, što je i naziv njenog projekta.
Vodeći se tom dilemom Topićeva je osmislila sam i realizovala kontinuinirani performans čiju je okosnicu činilo njeno ja, ona kao pojedinac, ona kao anonimus iz provincijskog grada i ona kao bilo ko drugi.
"Odlučila sam da ću tokom performansa biti otvorena za utijecaje drugih ljudi. Moji sugrađani i Facebook korisnici, nisu znali da utječu na proces, ali diktirali su svaki moj sljedeći korak. Iz dana u dan, zajedno sa mnom nesvjesno su gradili i razvijali performans čija je glavna ideja bila autorefleksija pojedinca, društva i medijske slike. Koncept je izašao u eter, sa lokalnog prešao na regionalni nivo, a moje glasno ćutanje kome su krila dali slučajni prolaznici i mediji postao je tema, događaj, misterija...", istakla je.
Na svojoj stranici u galeriji 31 dan opisala je svaki dan svog performansa, odnosno svoje misli i dešavanja.
Prazan list
Bio je 27. septembar kada je Jelena Topić prvi put stala na "kutiju" na gradskom trgu u Prijedoru.
"Predstavljam prazan list bijele hartije putem kojeg ću narednih 30 dana najčešće komunicirati. Predstave, komentari, osjećanja i očekivanja drugih, koja ostave najjači utisak na mene, naći će se na ovom papiru. Donijela sam kišobran. Ako počne da pada kiša, nadam se da će mi ga neko od prolaznika otvoriti", zapisala je Jelena prvi dan.
I idući dan Jelena je došla na trg. Istakla je kako je strahovala od reakcija prolaznika i odgađala da ispiše riječi na svom papiru i time skrene pažnju na sebe. Taj dan otvorila je kišobran, ali kiša nije pala. Sutradan je došla s kišobranom, ali ga nije otvorila i sva je pokisla.
Znatiželja i poruke sugrađana
Četvrti dan su je primijetili. Pitaju je: Zašto šuti?
"Svuda oko mene odzvanja znatiželja. Dajem odgovor u vidu oksimorona 'glasno ćutim'. Ćutim i osluškujem – tako vas bolje čujem. Kada progovorite u moje ime o tome ko sam i šta radim ujedno ćete progovoriti i u svoje ime, a tada će moje ćutanje postati glasno", napisala je Topićeva na svojoj stranici.
Kada je peti dan ispred postolja ostavila praznu svesku i olovku, prolaznici su upisivali svoje poruke. Pitali je zbog čega stoji, govorili joj da je vole, da ima podršku, a neki su čak ostavljali i novac.
"Od ljudi koji su nešto napisali, njih dvadeset i jedno mi pruža podršku, četvero pišu da me vole, jedno lajkuje moj postupak i jedno se šali. Dobar omjer", napisala je Prijedorčanka.
Bez podrške prijatelja i rodbine
No, njeno stajanje i šutnju nisu razumjeli ni brojni njeni prijatelji, pa su tražili od nje da to prestane činiti. Ipak, šestog dana jedna prijateljica je stala pored nje i na taj način joj iskazala podršku.
Dok je stajala i šutjela doživjela je brojne psovke, vrijeđanja, omalovažavanja, ali osjetila je i podršku i ljubav. Bilo je trenutaka kada je željela prekinuti performans i sve objasniti, ali ostala je ustrajna.
Jedanaestog dana njenog stajanja, mediji se već počinju interesovati, a ona stavlja natpis Adul Masin, natpis se čita obrnuto, s desna na lijevo - "nisam luda".
"Džabe stojiš tu!"
Tih dana Jelena Topić je dobila veliku popularnost u medijima. Svi su pisali o njoj, ali odgovor na to zašto šuti i stoji nisu dobili.
"Džaba ti tu stojiš, ništa postići nećeš - rekao mi je djed koračajući sa unukom pod ruku. - 'Bolje da ideš stati pred opštinu', 'Aj ti kući dijete, nema od toga ništa', 'Niko te ne vidi od onih koji bi trebali da te vide', 'Ja bih stao/la pored tebe samo da znam tvoje razloge', 'Nema mi ko pričuvati dijete', 'Ne mogu zbog posla', 'Bole me noge', 'Samo da nisam star', 'Mama me ne bi pustila', 'Strah me je šta će drugi reći'" - poručivali su Jeleni njeni sugrađani.
Neki su čak mislili da je Jelena nije iz BiH, a ona da bi pokazala svoje porijeklo i tradiciju 14. dan je obula priglavke.
"Svakog dana od 11.00 sati, osim vikendom, očekivala sam posjetu djece. I nepogrešivo, uvijek bi došli. Skupili bi se oko mene i čekali do 13.00 da siđem sa postolja. Povremeno su me pipkali po rukama da vide da li sam živa, prepadali me s leđa, vukli me za jaknu ili dodirivali po nogama. Pokušavali su na razne načine izmamiti moju reakciju. Kada su bili oko mene, vrijeme mi je neprimjetno prolazilo. Svaki dan su dolazili sa novim idejama. Navest ću neke najzanimljivije: takmičenje u stajanju za Ginisovu knjigu rekorda, grupno takmičenje u stajanju sa ostalim takmičarkama rasutim po gradu, konkurs za najbolju fotografiju i ko se najviše puta uslika dobit će nagradu, prikupljanje novca za djecu...", ispričala je Topićeva.
Verbalni i fizički napadi
Topićevoj nije nimalo bilo jednostavno stajati na trgu, jer nikada nije znala kakve će biti reakcije njenih sugrađana. Desilo se da ju je jedan mladić verbalno napao, a dva dječaka udarila s leđa.
"Jako sam se uplašila, ali sam samo zažmirila. Prethodno sam zgužvala papir sa natpisom 'Ovo je moj grad' želeći negirati da sam u ovoj sredini rođena i odrasla, ali istina je neminovna. Zgužvan papir sam zalijepila na postolje, ali tako da se vidi i natpis 'jadna ne bila .I.'"
Mladoj Prijedorčanki su, dok je stajala, ponudili čak i posao, dobru plaću i igurnu budućnost ako se učlani u jednu stranku.
U centru pažnje medija
"Mediji su danima davali prikaz ovog dogadjaja, a često i sami nisu znali zašto to rade. Novinarska želja za senzacijom po svaku cijenu i neprisustvo istraživačkog novinarstva dovelo je do dezinformacija na mnogim nivoima. Novinari su krojili priču koja je njima odgovarala ili za koju su smatrali da će izazvati najviše interesovanja", istakla je umjetnica.
A, onda su joj sugrađani počeli prilaziti da joj kažu da su čitali o njoj ili je vidjeli na TV-u.
"Imala sam osjećaj da su me ljudi prestali doživljavati kao ljudsko biće. Postala sam gradska atrakcija. Sve češće su dolazili, čak iz drugih gradova, samo da bi se slikali pored mene. Počeli su iskorištavati publicitet stvoren oko performansa zarad ličnog cilja ili kao predmet nacionalističke propagande. Stekla sam utisak da me gledaju kao na prostor za sopstvenu reklamu", napisala je Topićeva u svom dnevniku.
Dobijala je čak i savjete da ide iz BiH, zemlje u kojoj nema budućnosti.
"S vremena na vrijeme krajičkom oka primjećivala sam da se rame uz rame pored mene 'ukipio' neko od mojih sugradjana. Stajali bi tu desetak minuta i nastavljali dalje. Takvi trenuci su me radovali. Osim njih, koji su bili tu da me podrže, već treći dan u isto vrijeme posjećivala me je žena srednjih godina koju nisam poznavala. Ona mi se ispovjedala, govorila da me razumije i zahtijevala da siđem sa postolja. Vukla me je za ruku, galamila na mene, molila i plakala zbog čega sam ulagala veliki napor da ostanem pribrana. U ovakvim situacijama kada vi me neko napao, odmah bi se našao neko drugi ko bi me odbranio i zato sam se osjećala bezbjedno. Ali danas je bilo drugačije, niko od gradjana me nije branio. Performans je postajao središte ludila tokom kojeg se plakalo i histerisalo. Niko od mojih saradnika nije reagovao jer je postojao dogovor da to urade samo u slučaju teškog fizičkog napada ili napada oružjem. Medjutim, tog dana Viktorija nije mogla zadržati distancu i fizički se prepriječila izmedju mene i žene. Stavila sam nju, ljude oko nas i sebe u nezavidan položaj time što sam bila bespomoćna. Performans je postajao predstava. Svi zajedno smjenjivali smo uloge žrtve, spasioca i progonioca. Ni tada performans nisam prekinula, iako sam u tim trenucima željela da pobjegnem daleko i da se nikad više ne vratim. Sve u skladu sa preporukama mnogih ljudi prethodnih dana: ''Bolje ti je da odeš iz zemlje, ovde nema budućnosti'", zapisala je Prijedorčanka u svom dnevniku 30. dan.
Kraj performansa
"Preko interneta su se počeli provlačiti neprijatni sukobi o nacionalo-političkoj pozadini mog postupka, te njegovoj vezi sa ratnom prošlošću Prijedora i dešavanjima tokom tog perioda. Suprostavljene strane tvrdile su se da je moj postupak zalaganje za jednu od opcija unutar njihovih neraščiščenih odnosa. Takođe, u komentarima na internetu ljudi su počeli izražavati nezadovoljstvo zbog ogromne medijske pažnje koja mi je posvećena. Nekolicina Prijedorčana mi je preko Facebooka uputila molbu da stečenu medijsku pažnju preusmjerim na Igora, desetogodišnjeg dječaka kome je hitno bila potrebna operacija. Moj performans stajanja i ćutanja u trajanju od trideset dana jučer je završen, pa sam postolju vratila staru namjenu. Ispunila sam ga drvima za ogrjev i ono je opet postalo kutija za drva. Zatim sam odvadila nekoliko cjepanica i zamolila tri dječaka da mi pomognu da pomoću cjepanica i kreda formiram broj 1413. Dječaci su bili istih godina kao i dječak Igor. Svakim pozivom na ovaj broj donirala bi se 1KM za njegovo liječenje", napisala je Topićeva u dnevniku.
Nakon završenog performansa istakla je da je za nju to bio dokaz da pojedinac svojim aktom u društvu i socijalnom interakcijom, nezavisno od finasijskih sredstava i nezavisno od drušveno-političkih okolnosti može učiniti i pokrenuti nešto.
"Pojedinac nije nemoćan, a u interakciji sa društvom može biti vrlo moćan.Znanje o performansu, motive i inspiraciju stekla sam na predavanjima iz intermedijalnih istraživanja kod profesora Mladena Miljanovića sa klasom studenata četvrte godine studijskog programa likovnih umjetnosti na Akademiji umjetnosti u Banjaluci", navela je Jelena na svojoj stranici.
Dan državnosti u gradu soli: Tuzlanski način života je model za prosperitetnu BiH
Salaha razočarali čelnici Liverpoola pa napravio potez kojeg nije pet godina
