Intervju / Jovan Divjak: U BiH se generacije odgajaju na lažima
Gospodine Divjak, je li se za vrijeme rata mogao očekivati ovakav ishod?
Kad je riječ o tom vojničkom ratu i poraću, tu sam bio naivan. Kad su se dešavali Vukovar, Dubrovnik, Bijeljina, sve je to bilo negdje daleko... Tada sam bio uvjeren da se u Sarajevu takvo nešto ne može desiti, zato što je multinacionalno. To je bila floskula koja danas ne živi, niti će živjeti još zadugo. Pa i kad nam se to desilo u Sarajevu mislio sam trajat će dva mjeseca. I vojnike sam tako smirivao, a odužilo se na tri i po godine...
Neki dan su me zvali vojnici da dođem i odbio sam. Rekao sam da ne vrijedi da dolazim, jer ne mogu da pomognem. Ne mogu da lažem i obećavam... Da se razumijemo: sretan sam kad mi se pruži prilika, bio sam za Bajram u Stocu ispred jednog džemata i rekao sam da sam ponosan što sam bio pripadnik Armije RBiH i što sam svoje znanje prenio na vojnike da to što držimo sačuvamo. Ali, oni koji su obećali zlatne kašike, neka oni riješe problem.
Bosna i Hercegovina nije obećala, obećale su stranke. Svaka stranka je to svojima osigurala. To je moje razmišljanje - neka daju oni koji su obećali. Ganić je obećao da će na papirima da se dobiju šume, potoci, rijeke... Gdje je sad to? Mislio sam da će se poslije potpisivanja Dejtona stvari za pet godina riješiti, a gledajući sadašnje stanje, mislim da se stvari neće riješiti ni poslije 20 godina.
Gotovo svakodnevno se obilježavaju godišnjice podviga Armije RBiH, kao i godišnjice stradanja, a vas nema na takvim događajima. Jeste li sami odbili da budete "dekoracija" za takve prilike ili ste planski isključivani?
Uglavnom dobijam pozive i ocijenim da li treba da idem ili ne, jer to nisu obilježavanja pobjeda, nego laži. Ne mogu da shvatim da se svake godine obilježava 2. i 3. august, kao pobjeda na Igmanu, a svjesni smo, znamo da je Armija RBiH tu vojnički doživjela poraz. Vijeće sigurnosti je naredilo zaustavljanje napada srpske vojske. Sad se slave neke epopeje, a učesnici znaju da su jedinice pobjegle s Igmana, čak je jedna artiljerijska brigada otišla u Konjic. Tamo mi nije mjesto, među onim ljudima koji su dobili činove, visoke položaje, a prema mojoj ocjeni to nisu zaslužili. Uglavnom su svi ti generali na visokim položajima i u društvu i u strankama... Ta obilježavanja jednostavno nisu poštovanje prema žrtvi, nego predstavljanje sebe za nekakav uspjeh. Politički skupovi.
U Srebrenici, naprimjer, trebaju da se pojavljuju oni ljudi koji su se vratili, koji tamo žive, a ne samo oni koji dođu na manifestaciju da nešto kažu i ne vrate se više do sljedećeg 11. jula.
Ali ja dobijam pozive za obilježavanje tih godišnjica. Svake godine, naprimjer, dobijem poziv kad je obilježavanje godišnjice pogibije Senahida Bolića Boleta iz Olova, jer smo se znali. S obzirom na to da se na tim skupovima, nažalost, pojavljuju oni ljudi protiv kojih se vode postupci za zločin - nije mi tamo mjesto.
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini ste bili svojevrstan simbol otpora, a vaša borba bi i poslije rata trebala da predstavlja paradigmu otpora retrogradnim, nazadnim politikama, beskrupuloznim moćnicima, sakupljačima novca, sakupljačima trofeja, činova... Osjećate li se iskorištenim nakon svega?
Nije simbol, nego kao i ostali (smijeh). Ne smatram se simbolom. Radio sam ono što sam mislio da je najbolje, kao profesionalac. Moja obaveza je bila da profesionalno budem na strani slabijeg, da svoje znanje prenesem na one koji nemaju vojno znanje. Mislim da je to bilo veoma uspješno. To je taj dio koji priznaju i oficiri i vojnici, pa čak i druga strana. Govorilo se, pa i sada, da sam izmanipulisan, da sam iskorišten... Ja mislim da moj odnos prema sebi nije dozvolio da na bilo koji način budem upotrijebljen i izmanipulisan, jer ono što sam radio - radio sam iz srca, ljubavi i poštovanja prema drugom i drugačijem.
Ne, nisam iskorišten! Neka drugi razmišljaju o tome jesu li dovoljno vratili, ne meni, nego onom što radi udruženje. Često upotrebljavam onaj izraz Winstona Churchilla: "Ne pitajte šta je država uradila za vas, nego šta ste vi uradili za državu".
Ono što mi malo smeta je što me, za ove 23 godine koliko postoji Udruženje "Obrazovanje gradi BiH", nije pozvao niko od ljudi koji su nekakve veličine da kaže bravo za sve što radimo. Bilo bi normalno da nas pozovu članovi Predsjedništva, religija ili kultura da kažu da mi to dobro radimo. Ovo udruženje, s Jovanom Divjakom na čelu, nikada nije bilo u poziciji da ga neko koristi.
Policijska uprava Trebinje je u maju ove godine dostavila Tužilaštvu BiH izvještaj protiv Jovana Divjaka, zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv čovječnosti. Šta se u međuvremenu desilo s tom prijavom?
Ne znam o čemu se radi. Ne znam ni da li je Tužilaštvo BiH dobilo to nešto, a ja nisam dobio nikakav poziv. Sa zadovoljstvom ću, ako treba, odgovoriti na sva pitanja. Računaju da sam u tom vremenu od oktobra do decembra 1992. godine, kad sam bio u Jablanici i Konjicu, tamo nešto učinio. Mislim da sam čak doprinio da se ne dese mnogo veći zločini od onih koji su se dešavali u tom dijelu Bosne i Hercegovine.
Kako generalno gledate na takvu vrstu "udaraca ispod pojasa". Krenulo je od vojnog zatvora u Parsoviću kraj Konjica pa onda 2011. godine kada ste na osnovu Interpolove potjernice, koju je raspisala Srbija, uhapšeni u Austriji...?
Jeste. I prije godinu sam dva i po sata bio zadržan u Cirihu, jer na internetu, kada ulazim u te zemlje, stoji zahtjev Tužilaštva Srbije. Nas 19 je u tom procesu koji oni od 1994. godine provode. Prvo JNA pa onda Jugoslavenska vojska, tužilaštvo vojno, pa onda državno... Nas 19 "ganjaju", tako da nije sigurno moje putovanje bilo gdje prema Evropi. Izbjegavam da idem preko Istanbula. Prije mjesec sam bio u Parizu, nije svejedno kad nekoliko puta provlače pasoš dok čekate...
To je problem Tužilaštva Bosne i Hercegovine, to je problem vlasti Bosne i Hercegovine. Nema države. Ovaj dio većinski ne vodi računa o nama koji smo na raznim listama. Stranka demokratske akcije ne vodi računa o svojim građanima koji se nalaze na listama. Druga strana kaže da ako pređem na drugu stranu, ako me uhvate u Republici Srpskoj, da će mi biti suđeno. Miran sam iz prostog razloga što ne osjećam nikakvu svoju odgovornost u tome.
Ne pucaj
Kad se može očekivati Vaša ratna knjiga?
Pišem je već 25 godina, ali nikako da je završim. Knjiga se zove "Ne pucaj". Imam naslovnicu: djevojčica bere cvijeće, a pozadi vojnik s puškom. I govori mu - ne pucaj. Trebala je da bude gotova još prije 10 godina, ali nikako da je završim. Imam ja 900 stranica otkucanih za prve dvije godine - 1992. i 1993. godina. Sad ne popravljam priču, nego provjeravam da ne pogriješim navode imena i prezimena onih o kojima sam pisao. Imam svoje dnevnike, 15-ak svezaka u kojima sam sve pisao. Želja mi je to, kao posljednji cilj u životu. Imam 2.234 dana u životu pa valjda ću završiti (smijeh).
Rođeni ste 1937. godine u Beogradu i imali ste, pretpostavljam, dovoljno godina da zapamtite neke scene iz Drugog svjetskog rata na ovdašnjim prostorima... Možete li povući paralelu između ondašnjeg poslijeratnog perioda kada ste Vi odrastali i odrastanja poslije proteklog rata, kada ste kroz Udruženje Obrazovanje gradi BiH, na direktan ili indirektan način bili uključeni u odrastanje mnoštva djece žrtava rata?
To je uvijek kao nekakva senzacija, rođen u Beogradu, Srbin... Otac mi je Krajišnik! On je kao učitelj iz Bosanske Krupe, po službenoj dužnosti Srbin, bio u jednom selu. Pošto u tom selu nije bilo bolnice, majka me rodila u Beogradu pa se opet vratila...
Malo se sjećam Drugog svjetskog rata, naravno. Nešto bolje onog perioda školovanja, to me umnogome potaknulo na ovo što sada radim. U periodu 1944.-1945. godine, kad je počelo školovanje, velik broj kolega koji su išli sa mnom u školu bili su izbjeglice iz Hercegovine. Znam kako im je teško bilo, materijalno, bez udžbenika, garderobe... Živjeli su van Zrenjanina, dolazili nekakvim jutarnjim ćirama i autobusima. Ta mi je slika davala određenu viziju da će i poslije ovog rata biti tako. I zaista: obrazovanje, socijalna situacija, standard... Sve je preslikano. Toga smo se uspješno uhvatili. Ostalo mi je to urezano u sjećanju, zato sam 1994. počeo razmišljati kako da budem od koristi djeci.
Digresija: trebao na matursku večer. Majka se razvela, nije mogla da me školuje. Nemam odijelo za matursku. Uvijek sam razmišljao ko je među djecom bogatiji ili siromašniji od mene. Zima je bila, 14. februar 1956. godine. Majka mi sašila bijelu košulju kratkih rukava, od krevetskog čaršafa. I sad svi ti koji su bili tu, među njima i izbjeglice iz sela oko Zrenjanina, Kikinde - svi u teget odijelima i kravaticama. I onda suze: zamisli kakav si papak, svi su ljepše odjeveni... Pa onda druga vrsta suza, što mi je majka bar to mogla osigurati, to što imam, da se provedem... To je to sjećanje.
To Vas je opredijelilo za ovo što danas radite s Udruženjem Obrazovanje gradi BiH?
Da, to nas je opredijelilo da evo 24 godine istrajavamo u našoj borbi. Pazite: 20 miliona maraka je prošlo kroz udruženje. Mi imamo 45 hiljada djece u Bosni i Hercegovini koja su dobila razne poklone, od školskog pribora, sportske opreme, ljetovanja, zimovanja... U 18 evropskih zemalja su oni bili. Bili i u Urugvaju, Kanadi...
Mene često pitaju jesam li u stranci, a ja im kažem da jesam. Moje opredjeljenje: Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu. To je moja stranka! Pazite, ako je 6.500 njih dobilo stipendiju, ako su djeca 2.700.000 eura dobila na ruke, ako imamo velik broj onih koji su uspjeli, doktora, inžinjera... To je naš doprinos!
Pomažu li bivši stipendisti rad udruženja sada?
Rijetko. Mi smo prije dva mjeseca poslali pismo za njih 70 da se učlane, a odgovorila su svega trojica...
A ostali?
Mi svake godine pošaljemo pisma na ruke 60-ak top menadžera, od njih se javi svega pet. Drugi pišu da njihova kompanija nema para za to. Pa nismo ni tražili od kompanije, nego od njih...
A s druge strane, naprimjer, nekidan nam dođu majka i sin i pitaju kako da stipendiraju djecu, misleći da hoće da daju 100, 200 ili 300 KM, pitam koliko, a oni kažu 10 hiljada. Majka i sin dođu i daju 10.000 KM. Ima i takvih! To je moj odnos prema društvu. Znači korisno.
Od Armije nemam ništa i bolje što nemam. Tu je legija časti i ona jeste vrijedna, Šestoaprilsku nagradu sam davno dobio, ali odnos je najbitniji. Zašto me reis nije pozvao da kaže da dobro radi to naše udruženje, da ne kažem da pomogne stipendiranje djece. Od djece koja su dobila stipendiju, 98 posto su Bošnjaci. Ali to su drugačija razmišljanja...
Mi smo zasadili malinjak da bismo zaposlili djecu, a neće da rade. Lijenština. Jedan klinac kaže da neće da radi za 400 KM, a tek završio srednju školu. Razvijen je kod tih mladih osjećaj da neko mora da im uradi nešto. Javi se njih 20 da radi na tom malinjaku, a dođu svega trojica. Ali tu smo, ne predajemo se. Sretni smo.
Pokušavate da privređujete izvan aktivnosti vezanih za stipendiranje?
Pa naravno. Htjeli smo da on i majka uzmu dnevnicu 20 KM, ali nema želje, nema interesa...
Kako gledate na trenutne političke blokade koje ne kane proći?
Stanje je nikad gore. Pogledajte ankete koliko ljudi Bosnu i Hercegovinu smatra svojom državom. Ne možemo u ovom trenutku govoriti o političkoj stabilnosti ako član Predsjedništva Mladen Ivanić do skoro jednostavno vrijeme provede do 19 sati u Sarajevu pa onda ide da spava u Istočno Sarajevo. To je odgovor na to kakvo je političko stanje.
Tako su postavljeni odnosi da ne funkcioniše država, ali da funkcionišu entiteti. To i Bošnjacima odgovara, 350 hiljada je glasalo za to... S druge stane imamo nejedinstvo levata (lijevih stranaka, op. a.). Tako je postavljena struktura, a pritom ne mislim na Ustav. On je dobar, ali nije realizovan. Mnogo je više laži danas nego jučer, a mnogo manje nego sutra.
Ja sam davno to konstatovao: najveći problem je što su se bošnjačke stranke posvađale, nisu jedinstvene. Da su one jedinstvene, ova dva bi spala ko zrele kruške s grane. Tu je problem, u Bošnjacima. Ne znaju šta hoće! Oni koji vode Bosnu i Hercegovinu ne znaju šta hoće.
Šta je s trećom stranom?
Neshvatljiv mi je odnos vlasti, prvenstveno SDA i HDZ-a. Ona šestorica će dobiti 230 godina zatvora, a i dan danas kad odete dole ne možete da kupite markicu Federacije BiH. Pošta je Herceg-Bosna, šume, vode... Sve Herceg-Bosna. Pa o čemu onda pričamo danas?! Ona je nastala na ideji velike Hrvatske. I danas to traje.
Zanimljivo je što kažete da nije problem u ustrojstvu - kako to mnogi tumače, već da je problem u ljudima...
Problem je u ljudima, ali je osnovni problem zapravo u obrazovanju. Obrazovanje je opijum za djecu. Onaj u Republici Srpskoj ne govori o genocidu, već o agresiji NATO-a na Beograd i Srbiju. Ovi u Federaciji govore sve vrijeme o genocidu, tačno, ali ne govore o zločinima u svojoj vojsci. Stvaraju se generacije koje se odgajaju na lažima.
Zloupotreba djece?
Da. Za mene je tužno da dovedu dijete od 7-8 godina da se pred spomenikom moli. Dijete treba da se igra... Ne mora baš da mu ostane takva slika u glavi...
