Junuz Kečo i pastorka Sanela poginuli su zajedno, držeći se za ruke
"Prije rata ga nisam znao toliko, rijetko je bio u ovim krajevima, radio je na građevini s rođakom Avdom, i često su išli dole po Dalmaciji. Kad je počeo rat, Junuz je prvo bio u obezbjeđenju komandanta Nijaza Zrne, a poslije je prešao u izviđačko-diverzantsku jedinicu. Bio je dobar borac, hrabar, ali i veliki samotnjak. Skoro nikada nije pričao, uvijek je bio u svom svijetu, i znao je po tri dana ništa ne progovoriti. Kada bismo išli u izviđanje, išao je pola kilometra ispred nas, i dok mi dođemo on bi već sve izvidio", govori o Keči Ipa Huseinović.
Tačan način njihove smrti i do danas je ostao nepoznanica. Neki kažu da su otišli da prošetaju u selo koje se nalazilo na "ničijoj zemlji" između linija Armije BiH, HVO i Vojske RS, drugi pak da su išli po stvari iz napuštenih kuća kako bi opremili trošnu kuću u mjestu Mokrine koju su dobili na korištenje nakon pada Kečinog Gornjeg Žeželeva. O Keči mještani isto imaju oprečna mišljenja, nekima je heroj, a za druge ubica supruge i lokalni kabadahija koji je prije rata uništavao slavlja i demolirao svadbe.
Junuz Kečo i Sanela Fazlibašić posljednji smiraj našli su na mezarju Mokrine, stotinjak metara od mjesta na kojem su tokom rata kratko stanovali, skupa sa Sanelinom nanom. Njihovi mezari su jedan iza drugog.
Kompletnu reportažu možete pročitati u aktuelnom broju "Slobodne Bosne".
