Kada tišina zavlada Prijedorom ostaju oni koji se bore za pravdu i pronalazak najmilijih
“Roditelji su predali inicijativu, Gradska uprava Prijedora je nadležna za izdavanje odobrenja za gradnju. Spomenik je prema njihovim informacijama trebao biti na trgu, međutim roditelji to nikada nisu tražili. Tražili su lokaciju na kojoj se nalazi i drugih šest spomenika vojnicima Vojske Republike Srpske. Sada je došlo to do vijeća koje mora dati saglasnost da se izmjeni regulacioni plan da bi se ta inicijativa predložila i razmatrala njegova gradnja. Odbili su uraditi izmjenu regulacionog plana, samo da ne bi bilo spomenika ubijenoj djeci. Šest spomenika vojnika VRS nema nikakve dozvole za gradnju, a tu stoje”, kaže Duratović.
Dženaza ubijenim Prijedorčanima i Kozarčanima klanjana je na stadionu u Hambarinama kod Prijedora. Duratović je kazao kako je to takva procedura s obzirom na to da se svake godine mijenja lokacija kolektivne dženaze.
“Kolektivne dženaze od kad se organizuju mijenjaju lokaciju iz godine u godinu. Jedne godine je to u Kozarcu, druge godine u Prijedoru, a naredne godine na lijevoj obali u Hambarinama. Kada je dženaza u Prijedoru klanja se na stadionu”, dodao je naš sagovornik.
Dostojanstvo porodicama žrtava, prema njegovim riječima, može se vratiti jedino: obilježavanjem mjesta stradanja, izgradnjom spomenika ubijenoj djeci što treba biti vrata ka putu dostojanstva, a zatim obilježiti logore i masovne grobnice.
“Zahtjev za izdavanje saglasnosti za obilježavanje masovnih grobnica je predato u januaru jer po državnom Zakonu porodice imaju pravo obilježiti mjesto ekshumacija i u skladu s tim, dobili smo potrebne dokumente, predali ih nadležnoj zajednici koja treba dati saglasnost i još čekamo”, izjavio je Duratović te naglasio da je kao posljednji način za vraćanje dostojanstva i brisanje svih oblika diskriminacije civilnih žrtava:
Na kolektivnoj dženazi u Prijedoru prisustvovao je veliki broj članova porodica ubijenih koji ne žive u Bosni i Hercegovini. Većina ih je izbjegla 1992. godine kako bi spasili svoj život te su van granica BiH izgradili svoju budućnost. Vraćaju se svakog jula, godišnje planiraju u skladu s kolektivnim dženazama. Dženaza nije jedino što ih veže za Prijedor, a Duratović koji članove porodice ima u 16 zemalja svijeta ističe kako veza postoji.
“Moja rodbina je izbjegla iz BiH i nalaze se u cijelom svijetu. Ja sam se jedini vratio i živim tu godinu 365 dana godišnje. Ljudi ne dolaze samo zbog dženaza, ali to je jedna od veza prema rodnom kraju. Dolaze i oni kojima niko nije ubijen. Bez obzira da li se vama nešto desilo na tom mjestu gdje ste rođeni, vi imate vezu. Ljudi s ovih krajeva su i prije rata najvećim dijelom išli na zapad raditi. Kozarac je prije rata bio mala Švicarska jer ih je više radilo tamo nego u Prijedoru te i zbog toga svake godine imamo mnogo ljudi iz inostranstva”, izjavio je Duratović.
Na pitanje zbog čega žrtve i njihove porodice u Prijedoru nemaju dovoljno medijske pažnje i podrške s ciljem pronalaska istine i pravde, Duratović nije imao odgovor te je dodao da su javni servisi bar mogli prikazati dokumentarne filmove o stradanju u Prijedoru, ako već nisu mogli omogućiti prijenos dženaze.
Na kraju je istakao da je Prijedor Sarajevu i državi zadnja rupa na sviralu.
“Povratak u Prijedor država je pomagala s pedljom asfalta, ponekom frezom, s malo najlona tj, plastenikom i pokojim govečetom. I tu se završava priča o podršci povratku i povratnicima u Prijedor.I tu počinje globalno pomračenje povratničkog horizonta u Prijedoru. Uzalud su bile sve molbe da se povratnici politički ojačaju u Prijedoru, jer samo je to garant našeg opstanka na ovom području. Uzalud su bile molbe da se u institucije na Federalnom i državnom nivou zaposli i poneko iz Prijedora i da tako barem politički ojačamo. Odgovor koji mi se vrti u glavi i kojem se svim snagama opirem glasi: ‘Zadnja rupa na svirali’”, zaključio je Duratović.
