Kako će se Inzkova odluka odnositi na veličanje tzv. Herceg-Bosne
Ona i danas živi, kako kao udruga građana, tako i kao ideološka osnova današnje HDZ-ove politike u BiH.
U Inzkovoj odluci jasno se navodi da ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Iz ovoga se može zaključiti kako je zakonom zabranjeno i svako daljnje isticanje tzv. Herceg-Bosne, njenih lidera, simbola, naziva..., što je bila dominantna ideološka matrica većine stranaka s hrvatskim predznakom u BiH.
Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, nekadašnji politički i vojni lideri takozvane Herceg-Bosne, pravomoćno su proglašeni krivim 29. novembra za udruženi zločinački poduhvat protjerivanja i ubijanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Bivšem predsjedniku Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranku Prliću haški suci su dodijelili 25 godina zatvora, ministru odbrane Bruni Stojiću 20 godina, dvojici načelnika Glavnog stožera HVO-a Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku također svakom po 20 godina, zapovjedniku Vojne policije HVO-a Valentinu Ćoriću 16 godina te predstojniku Odjela za zatočene Berislavu Pušiću 10 godina zatvora.
Proglašeni su krivim zbog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) čiji je cilj bio da se politički i vojno potčine, trajno uklone i etnički očiste Bošnjaci iz onih dijelova BiH koji su proglašeni Herceg-Bosnom te da se ta područja pripoje državi Hrvatskoj ili da se proglase državom unutar BiH (po uzoru na Republiku Srpsku).
Sudija Carmel Agius, čitajući sažetak presude Žalbenog vijeća, kazao je tada da je u presudi ustanovljeno da su čelnici Herceg-Bosne kreirali cijeli sistem deportacije muslimanskog stanovništva s područja te takozvane hrvatske zajednice, što podrazumijeva ubistva, zlostavljanje, zatočenje, mučenje i ostalo. Zločini su se odigrali između 1992. i 1994. u osam općina i logorima, u dijelu BiH koji je proglašen kao dio "Hrvatske zajednice" i kasnije "Republike Herceg-Bosne", rekao je Agius.
Na čelu udruženog zločinačkog poduhvata, prema presudi, bio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je s liderima Herceg-Bosne dogovorio etničko čišćenje Bošnjaka s teritorije BiH koju su smatrali hrvatskom.
Franjo Tuđman, Gojko Šušak (hrvatski ministar odbrane), Janko Bobetko (Glavni stožer HV-a), Mate Boban (predsjednik tzv. Herceg-Bosne), Jadranko Prlić, Slobodan Praljak i ostali su postigli međusobni dogovor u kojem su se organi i strukture ljudstva HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) koristili za zajednički zločinački cilj.
Možda je sve ovo i glavni razlog izostanka reakcije HDZ-a i njegovog lidera Dragana Čovića na samu Inzkovu odluku. Čović se posljednji put na Twitteru oglasio 20. jula.
HDZ se o ovome oglasio samo "ličnim" stavom Borjane Krišto, Čovićeve najbliže saradnice, koja je sat poslije Inzkove odluke kazala kako za Bosnu i Hercegovinu nije dobro da visoki predstavnik nameće bilo kakve odluke, ali je naglasila da "apsolutno ne ulazi u sadržaj".
Posve je jasno da će Inzkova odluka promijeniti sve u našoj zemlji, a to je izgleda odmah bilo jasno i političarima iz HDZ-a. Pravi je izazov i za njih, a i za bh. pravosuđe, vidjeti kakav će biti daljnji tretman osoba, pojmova i datuma proizašlih iz vremena tzv. Herceg-Bosne.
Naravno, odluka od prošlog petka breme je i za bošnjačke političare i sve one koji dio svog djelovanja usmjeravaju na afirmiranje Bošnjaka koji su osuđeni za ratne zločine.
"Vlast s Temua" ili šta bi bilo s Donjom Jablanicom da udruženja i građani nisu zasukali rukave
