Kako ispravno reagovati u situacijama kada svjedočimo partnerskom nasilju u javnosti
Psihologinja Mia Komšić kaže da ljudi obično ne reaguju adekvatno na nasilje u javnosti ili što još učestalije nikako ne reaguju kada svjedoče partnerskom nasilju.
"Kada pojedinac vidi nasilje i bude pasivni učesnik, postoji niz faktora koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja kako reagovati. Naravno nije jednostavno, lako je reći zašto niste ovo ili ono. Prvo i najvažnije je osigurati vlastitu sigurnost. Ako se dešava na javnom mjestu, situacija se čini opasnom ili rizičnom po nas, važno je da sa sigurne udaljenosti pozovemo pomoć", pojašnjava Komšić.
Navodi, da ukoliko se može sigurno pristupiti, ukoliko situacija nije eskalirala, može se pružiti podrška žrtvi tako što će pokazati da nisu sami, da nisu krivi zbog nasilja koja se dešava i ponuditi pomoć i podršku u pronalaženju sigurnog mjesta i kontaktiranju nadležne službe.
"Osim onoga što je važno učiniti, jednako je važno i šta ne treba učiniti. Treba izbjegavati da se postane agresivan prema nasilniku, mi se često zarazimo agresivnom atmosferom, jer to može eskalirati situaciju i ugroziti sigurnost svih prisutnih. Umjesto toga pokušati ostati smireni i fokusirani na pružanje podrške onome koje je trenutno ugrožen", govori Komšić.
Dalje pojašnjava da nakon što se situacija smiri žrtvi se mogu pružiti informacije o dostupnim resursima, skloništima, sigurnim kućama, savjetovalištima, organizacijama koje pružaju pomoć žrtvama jer treba krenuti od pretpostavke da žrtva nije upoznata sa mogućnostima.
"Profili žrtava su gotovo pa univerzalni, govorimo o marginalizovanim osobama, osobama nižeg socioekonomskog statusa", navodi Komšić.
Ističe da je vrlo važna stvar da ukoliko kao svjedoci nasilja budemo spremni svjedočiti kako bi nasilnik odgovarao za svoje postupke.
"U situacijama koje potencijalno mogu eskalirati, postoje različiti socio i psiho eksperimenti kako se reaguje odnosno ne reaguje kada mladić viče na djevojku ili joj prijeti, ljudi se čudno pogledaju i malo ko priđe. Ustvari je poenta u prilasku i zaštiti žrtve, ako se radi o verbalnom napadu, ali opet je potrebno učiniti sa oprezom. Žrtva vjerovatno neće otvoreno potražiti pomoć, ali se može procijeniti po njenom tijelu, da li gleda u pod, da li je zbunjena, tada smo dužni da reagujemo bilo da priđemo ili pozovemo policiju", preporučuje Komšić.
Komšić navodi da se ljudi brzo kontamiraju emocijama i da nasilje kojem se svjedoči može izazvati negativne reakcije kod osobe koja to vidi ili čuje. I za to postoje smjernice koje bi nas mogle zaštiti.
"Prvo je da prepoznamo svoje emotivne reakcije, da prihvatimo emotivne reakcije bez osuđivanja. Moguće je da se osjetite bijes, strah, tugu, čak i da se zamrzenom, da pobjegnmo. Svjesnost o stanjima i reakcijama je prvi korak u upravljanju. Treba se fokusirati na disanje koje može pomoći da se oslobodi trenutnih tenzija. Ne može se ni pomoći kada se uznemireno. Nakon toga može se razgovarati o svojim emocijama. Moguće je da se iskusi sekundarni stres, da se razvije posttraumatska stresna simptomologija. Može se potražiti pomoć psihologa. Na kraju krajeva ukoliko ne želimo potražiti psihološku pomoć, može se razgovarati sa porodicom, prijateljima. Dijeljenje stanja i osjećaja može olakšati teret. Naravno, tu je i postavljanje granice za sebe. Naučiti kada je važno postaviti granicu kako bi zaštitili svoje psihičko blagostanje", zaključuje Komšić u razgovoru.
