Kako je Dodik svojim odlukama omogućio Inzku nametanje zabrane negiranja genocida
Iako je opozicija u RS-u u većini slučajeva protiv politike Milorada Dodika i vladajućeg SNSD-a, ovaj put prihvatili su hazardersku igru lidera SNSD-a te su se priključili Dodikovom obračunu s visokim predstavnikom.
Dodik je tokom press konferencije, na kojoj je u prve redove, interesantno, pustio upravo lidere opozicionog bloka, izjavio kako je Inzkova odluka ništavna.
"Nećemo živjeti u zemlji u kojoj neko na svom sajtu može proglasiti zakon. Ništa više nećemo prihvatiti ni od jednog visokog predstavnika. Dva nova zakona su u pripremi, dogovorili smo se da sjednica Narodne skupštine u petak bude zatvorena za javnost", rekao je Dodik.
Ipak, ono što se uporno zanemaruje u cijeloj priči o zabrani negiranja genocida jeste činjenica da Inzkova odluka nije produkt jednodnevnog razmišljanja, već zapravo predstavlja odgovor na konstantnu politiku negiranja genocida, koja je tokom svih ovih godina preko verbalnog prerasla u nešto znatno opasnije.
Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u Bosni i Hercegovini postoje retrogradne strukture koje provode politiku negiranja genocida kao i minimiziranja zločina koji su se desili na prostoru države.
U svemu tome Milorad Dodik, nekada političar koji je ulijevao nadu, na početku svoje karijere slao je potpuno drugačije poruke nego što je to slučaj danas.
Od verbalnog negiranja do institucionaliziranja
U međuvremenu, političke okolnosti su se mijenjale, pa je tako i sam Dodik prihvatio ranije utvrđeni narativ zasnovan na negiranju i poricanju genocida, iako su presude Haškog tribunala nebrojeno puta dokazivale upravo suprotno - da je u Srebrenici počinjen genocid.
Iako je u posljednjoj deceniji Milorad Dodik slao brojne poruke kojima je samo potvrđivao da ne namjerava odustajati od stava da u Srebrenici nije bio genocid, same poruke nisu predstavljale veliku opasnost, jer su upravo one i bile samo jedan u nizu verbalnih istupa koji u suštini nisu imali snagu.
Međutim, situacija se znatno drugačije počela posmatrati kada su se verbalni istupi vezani za negiranje genocida počeli institucionalizirati kroz brojne poteze zvaničnika iz ovog bh. entiteta.
Predsjedavajući NSRS-a Nedjeljko Čubrilović je još krajem oktobra 2016. godine uručio povelje Momčilu Krajišniku lično i članovima porodica Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, u znak priznanja "za zasluge u stvaranju RS-a".
Valentin Inzko poslao je pismo vlastima u Republici Srpskoj, kojim poziva na oduzimanje odlikovanja ratnim zločincima. Za ovu odluku visoki predstavnik je Narodnoj skupštini RS-a dao rok od tri mjeseca u kojem se ova institucija trebala očitovati o ovom zahtjevu visokog predstavnika.
Uprkos pritisku OHR-a, NSRS je sredinom maja ove godine odbio oduzeti odlikovanja ratnim zločincima, a iz ove perspektive naročito je interesantno posmatrati izjavu Valentina Inzka prije samo nekoliko mjeseci, gdje je na neki način i najavio kako će povući poteze kada za to dođe vrijeme.
"Visoki predstavnik prati sve aktivnosti političkih subjekata, kao i institucija u vezi sa svojim zahtjevom da se pravomoćno presuđenim ratnim zločincima oduzmu odlikovanja koja im je dodijelila Narodna skupština Republike Srpske. Kada procijeni da je optimalan trenutak, u korist građana Bosne i Hercegovine i u funkciji pomirenja, poduzet će sljedeće neophodne korake", rečeno je za Klix.ba iz OHR-a prije nekoliko mjeseci.
Izvještaj "nezavisne" komisije - kap koja je prelila čašu?
Pored brojnih verbalnih istupa Milorada Dodika, ali i drugih predstavnika vlasti u RS-u, zvaničnici u ovom bh. entitetu više puta su nastojali kroz brojne izvještaje govoriti o dešavanjima u Srebrenici tokom 1995. godine.
Prije svega, potrebno se vratiti u 2018. godinu, kada je Narodna skupština Republike Srpske odbacila Izvještaj o Srebrenci koji je 2003. godine sastavila specijalna entitetska komisija. Interesantno, tadašnju komisiju činili su premijer RS-a Dragan Makarević te predsjednik RS-a Dragan Čavić.
U izvještaju se, između ostalog, konstatuje da je u Srebrenici u periodu od 10. do 19. jula 1995. "likvidirano više hiljada Bošnjaka, na način koji predstavlja teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava".
Iako nije direktno ocijenila ovaj zločin kao genocid, Komisija se pozvala na pravosnažnu presudu Haškog tribunala Radoslavu Krstiću, koji je osuđen za pomaganje u genocidu.
Čavić je nakon usvajanja izvještaja iz 2004. izjavio: "Najprije kao čovjek i Srbin, a onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsjednik RS-a moram reći da je ovih devet dana jula srebreničke tragedije crna strana historije srpskog naroda", poručio je.
Nakon toga, 2018. godine, NSRS je usvojio zaključak u kojem se navodi kako je potrebno formirati novu, međunarodnu komisiju, koja će istražiti dešavanja u Srebrenici tokom 1995. godine.
Tri godine kasnije, tzv. Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992.-1995. godine objavila je skandalozan izvještaj kojem je cilj relativizacija počinjenog zločina genocida i odgovornosti počinitelja.
Ovu komisiju predvodio je izraelac Gideon Greif, a Komisija je na više od hiljadu stranica utvrdila kako se u Srebrenici nije dogodio ni pojedinačan zločin genocida, niti genocid uopće.
Ono što je naročito skandalozno u svemu jeste činjenica da je Komisija rad presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ocijenila kao dobar te su istakli da je radio po standardima vojne službe.
Indikativno je da je odluka Valentina Inzka o nametanju izmjena Krivičnog zakona u koje se uvrštava i zabrana negiranja genocida došla samo dva dana nakon objave izvještaja tzv. Međunarodne komisije.
Upravo ovakav slijed događaja može se na određeni način tumačiti kao jasan pokazatelj da je visoki predstavnik u BiH, kada je govorio da će poduzeti mjere u optimalnom trenutku, jednostavno čekao naredni potez i "šahovski" okončao partiju.
Osim izmjena Krivičnog zakona, mnogo bitnija je sama poruka koja je jasno poslana s ovim potezom - dalja institucionalizacija negiranja genocida neće biti dozvoljena te će se za to snositi adekvatne pravne i druge posljedice.
