Kako je međunarodna zajednica od čvrste ruke došla u poziciju da se pravda Dodiku

Bez obzira na trivijalnost Dodikove prijetnje, takva retorika ipak postaje dominantna, odnosno postaje tema u koju se uključuje i međunarodna zajednica. Prije dvadesetak godina ili malo manje visoki predstavnici su imali dosta odrješenije ruke pa su oni bili ti koji su "diktirali tempo". Nije bilo upuštanja u prepirke već su se prema domaćim političkim akterima postavljali čvršće.

Potom je od period Miroslava Lajčaka promijenjen pristup, a domaćim čelnicima dato da sami pokušavaju iznaći rješenja. Duže od deset godina domaći lideri vode politiku bez intervencija međunarodne zajednice pa su zadnje dvije ili tri godine pokazale da to ne ide baš po planu.

Prije svega zbog odnosa vlasti iz RS-a prema državi, konstantnim opstrukcijama, ucjenama, najavama otcjepljenja, a sada i prijetnjama Dodika da će hapsiti visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Takva prijetnja nije u samom fokusu priče, koliko činjenica da ni prorusko djelovanje Dodika pa ni rat u Ukrajini u kontekstu antidržavnog djelovanja lidera SNSD-a nisu obuzdali. Čak ni sankcije Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Velike Britanije nisu umirili političko djelovanje Dodika, koji uprkos svemu nameće teme i politički ritam.

Poruka da će policija RS-a uhapsiti Schmidta i reakcije iz međunarodne zajednice da visoki predstavnik ima pravo da se kreće po teritoriji cijele države suštinski ilustruju taj odnos.