Kako je prijava za ratne zločine protiv Dodikovog savjetnika Branislava Okuke "izgubljena" u bespućima bh. pravosuđa

"Pošto su se Asim i Fikret javili, odabrao je još mog brata Tomić Branimira, Kaselj Ivicu i Čatić Mirsada i odveo ih u koloni jedan po jedan. U tom momentu sa sprata je silazio Branislav Okuka, kojeg sam ja molio, a inače sam ga odranije poznavao, da mi brata Branimira ostavi samnom. Međutim on je to odbio rekavši da više nije u njegovoj nadležnosti", opisuje Anto Tomić.

Dalje kaže da su trojica preostalih, on Anto Tomić, Nikola Tomić i Anto Kaselj smješteni u zatvor u Stanici javne bzebjednosti odakle su nakon četiri dana protjerani sa svojim porodicama u Kiseljak.

Inače, Anto Tomić je sa bratom Nikolom u maju otišao u Švedsku, gdje su mu se od 1992. godine nalazila djeca. Kada se vratio u BiH 1996. godine krenuo je u potragu za istinom o tome šta se dogodilo njegovom bratu i ostaloj četvorici. U prijavi je naveo da je saznao da su sva petorica ubijena i zapaljena iste noći kad su odvedeni u kući Zuhdije Hota u ulici Nike Kolumbića.

Dalje opisuje da je nakon reintegracije Ilidže obavljen i uviđaj na mjestu gdje su tijela pronađena, odnosno ne tijela već sitne kosti koje su bile toliko sitne da se identifikacija nije mogla izvršiti.

Tomić je u prijavi naveo i imena osoba za koja sumnja da su direktno izvršila ubistvo, kao i ime osobe koja je navodno dala podatke o osumnjičenima sa detaljima o mjestu boravka i slično. Riječ je o Peri Golijaninu koji je izjavu o zločinu dao još 1994. godine i sve je uredno evidentirano. Tomić dalje navodi imena osoba koja mogu imati saznanja o zločinu te pojašnjava da je njegov brat Nikola 1998. godine o svemu dao izjavu Aidi Fazlić, tadašnjoj šefici odsjeka za genocid kantonalnog MUP-a i Muhamedu Sušiću, tadašnjem oficiru za vezu sa Haškim sudom.

Prema zapisima iz istrage Ana Keselj je u danima nakon odvođenja spomenutih pet osoba otišla kod Tomislava Kovača, tadašnjeg načelnika SJB Ilidža, a on joj je rekao da je njen sin Ivica Keselj zajedno sa ostalom četvoricom odveden u pratnji Branislava Okuke u KPD Kula. Prema navodima Kovača u Kasindolskoj ulici su zaustavljeni na punktu te je Okuki navodno rečeno da se vrati, a da će se "oni pobrinuti za zarobljenike".

U konačnici Anto Tomić, 30. oktobra podnosi krivičnu prijavu zbog sumnje na izvršeni zločin i traži detaljnu istragu kako bi se slučaj rasvijetlio.

Prema spomenutoj prijavi i saznanjima iz istrage Okuka je lično predvodio policijske formacije koje su nezakonito hapsile civile na području Ilidže, nakon čega su ih odvodili u zatvoreničke objekte. Tako su prema navodima stanovnika Male Aleje 13. maja 1992. godine policijske snage predvođene Branislavom Okukom izvršile odvođenje svih civila iz njihovih stanova, a nakon razdvajanja muškaraca nesrpske nacionalnosti, u pratnji SJB Ilidža odvedeni su u zatvorenički objekat koji se nalazio u staroj zgradi Doma zdravlja Ilidža.

Također, prema istim navodima Okuka je 14. maja 1992. u naselju Pejton lično uhapsio Kemala Bajraktarevića. U staroj zgradi Doma zdravlja Ilidža zatočen je bio i Mustafa Merzić. Iz tog objekta ga je, prema izjavi, izveo Branislav Okuka, njegov bivši komšija te je odredio vozača koji je Merzića dovezao do kontrolnog punkta u Otesu, koji je bio pod kontrolom Armije RBiH i HVO-a. Iz navedenog se vidi da je Okuka mogao da odlučuje o sudbini zatvorenika.

Šta je sa istragom tužilaštva?

Odmah nakon prijave Ante Tomića, 31. oktobra 2000. godine Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je uputilo zahtjev MUP-u Kantona Sarajevo za provjeru navoda i prikupljanje dokaza. Tužilac koji je potpisao zahtjev za istragu i prikupljanje dokaza je Mustafa Bisić. U zahtjevu za prikupljanje dokaza navedeni su svi detalji iz prijave. I tu se gubi trag.

Klix.ba je zatražio informacije od Tužilaštva KS o ovoj prijavi, koja je podsjetimo podnesena 30. oktobra 2000. godine. Iz ove institucije su nam kazali da je predmet 2. marta 2007. godine ustupljen Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (BiH).

Potom smo se obratili Tužilaštvu BiH, odakle nam odgovaraju da je spomenuti predmet vraćen Tužilaštvu KS 2012. godine.

"Predmet za koji se interesirate je dana 19.03.2012. godine dopisom proslijeđen Kantonalnom tužiteljstvu Sarajevo", rečeno nam je iz državnog tužilaštva.

Potom smo ponovo kontaktirali kantonalno tužilaštvo odakle nam odgovaraju: "Poštovani, u vezi sa vašim upitom, obavještavamo Vas da je navedeni predmet dana 02.03.2007. godine ustupljen Tužilaštvu BiH, te da poslije navedenog datuma isti nije vraćen ovom tužilaštvu, a što je utvrđeno provjerom kroz krivičnu pisarnicu".

Dakle, 24 godine nakon prijave nema informacije da li je istraga obustavljena? Da li je još u toku? Gdje se predmet trenutno nalazi?

Treba istaći da je prije svega na Tužilaštvu BiH rad na ovim predmetima koji se odnose na ratne zločine pa ostaje nejasno kako je moguće da spomenuto tužilaštvo nema informacije o predmetu te još tvrdi da je predmet vraćen kantonalnom tužilaštvu.

Ovo možda na najbolji način oslikava i stanje u bh. pravosuđu, ali govori i o tome kako izgleda potraga za pravdom. Direktni i ozbiljni navodi izneseni u prijavi, prema zvaničnim stavovima dva tužilaštva nisu ugledali epilog. Pet ljudi je ubijeno, jer među živima nisu od 1992. godine. Ko ih je ubio i zašto slučaj nikada nije rasvijetljen je pitanje za pravosuđe. A ovo višegodišnje dopisivanje tužilaštava govori da je nešto truhlo u cijelom sistemu.