Kako je prije 42 godine spašena Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu
Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu je 8. januara ove godine obilježila 477 godina svoga rada u kontinuitetu bez prekida. No, jedna godišnjica, također u januaru, kao da je pomalo iščezla iz sjećanja, a riječ je o štrajku učenika Medrese koji je počeo 11. januara 1972. godine a to je, prema riječima našeg sagovornika Mustafe ef. Spahića, bio najduži štrajk u bivšoj Jugoslaviji, jer je potrajao nešto duže od tri mjeseca, sve do sredine aprila te godine. Spahić za Klix.ba govori o značaju Medrese kroz njenu historiju, te ističe kako je došlo do nezadovoljstva učenika i konačnog štrajka 1972. godine, kao i o tome kako je taj štrajk, u kom je učestvovalo više od 250 učenika, organizovan i sproveden, te kakav je bio rezultat svega.
Navodi kako je Medresa u početku bila visoka školska ustanova, a i po osnivaču, bosanskom namjesniku Gazi Husrev-begu, ona je bila u rangu najviših carskih škola. Također, bila je to i po svome programu i po svojim predmetima i sadržajima, sa posebnim naglaskom u vakufnami, svome osnivačkom aktu, da se u toj školi pored osnovnih specifičnih predmeta islamske vjere i tradicije, u njoj mora obavezno proučavati ono što zahtijeva običaj, mjesto i vrijeme. Tako je, ističe Spahić, na osnovu te vakufname Medresa uvijek bila i tradicionalna i konzervativna i fundamentalna, ali i dinamička, otvorena škola za inovacije, te je stotinama godina školovala izuzetno obrazovane kadrove od kojih su neki kasnije čak postajali šejhul-islami, kadije, muftije, muderisi...
Nisu mogli upisivati fakultete u bivšoj Jugoslaviji
"To je trajalo sve do 1963. godine kada je izvršena tzv. skraćena reforma Medrese, što je mimo njene vakufname, te su iz Medrese istisnuti predmeti prirodnih, egzaktnih nauka, matematika, fizika, biologija, hemija, a skraćen je program bio i historije i geografije. Zatim, od nekadašnjih stranih jezika u Medresi, u kojoj se učio perzijski, turski, arapski, njemački, francuski, ili engleski, Medresa je ostala samo na arapskom jeziku. I treće, amputirani su društveni predmeti, filozofija, sociologija, pedagogija, psihologija, tako da se svršenici Medrese sa takvim planom i programom nisu mogli upisivati na fakultete na prostoru bivše Jugoslavije", kazuje efendija Spahić.
Nezadovoljstvo je tinjalo devet godina, u prvom redu planom i programom, statusom škole te što je ona uprkos činjenici da je trajala pet godina, godinu duže od bilo koje druge srednje škole, bila nepriznata i nekompletirana srednja škola.
Naše ključno nezadovoljstvo je bilo planom i programom i sadržajem onog što se učilo u Medresi. Smatrali smo da je sa tako smanjenim brojem predmeta iznevjerena i izdata Gazi Husrev-begova vakufnama. Uz to, mi smo bili u potpuno neravnopravnom položaju u odnosu na učenike drugih srednjih škola (jer nismo mogli upisivati fakultete), pored drugih diskriminatorskih odluka i mjera, budući da kao polaznici vjerske škole nismo bili ni socijalno ni zdravstveno osigurani, nismo se mogli liječiti, niti vojsku odgađati jer smo učenici. Ali, naš najveći bunt bio je usmjeren na plan i program i mi smo to izričito naveli u pisanom zahtjevu proglasa o štrajku, kojeg smo 11. januara 1972., kada smo obznanili početak štrajka, stavili na raspolaganje svim medijima na prostoru bivše Jugoslavije, navodi naš sagovornik.
Školsko zvono je u Medresi 11. januara 1972. godine zvonilo pet minuta počevši od 7:50 sati, te su svi učenici, umjesto da ostanu u razredima, prema ranije utvrđenom dogovoru, izašli iz svojih učionica i otišli u najveću prostoriju u školi, koja je služila i kao kuhinja, ali i za sve ostale aktivnosti, i tu ostali sve dok je trajala nastava. To se ponovilo i narednih dana, a učenici bi po završetku nastave iz te prostorije odlazili ili u dom, ili svojim kućama, ovisno o tome gdje je ko boravio, ali nastavu nisu pohađali.
"Potrajalo je to sve do 27. januara, do Kurban-bajrama. U međuvremenu su nas Vrhovno islamsko starješinstvo i reisu-l-ulema Sulejman Kemura službeno pozvali da se vratimo na nastavu, u ponedjeljak, mislim 25. januara, te da će se svako onaj ko se ne vrati na nastavu smatrati isključenim iz škole, a da onaj ko bude bilo koga drugog nagovarao na štrajk više nikada neće moći raditi u Islamskoj zajenici. To saopštenje je nama pročitao jedan od najuglednijih i najautoritativnijih profesora, hafiz Ibrahim Trebinjac, nakon čega sam ja pred svim profesorima upitao učenike da li ih je iko nagovorio na štrajk. Oni su svi kazali nije, a na upit hoće li se vratiti na nastavu u ponedjeljak, svi su kazali da neće, te sam ja jednom od tih naših profesora rekao da mogu prenijeti reisu-l-ulemi da su čuli mišljenje učenika. Saopšenje koje nam je pročitao profesor Trebinjac smo iskopirali, te ga proslijedili medijima, nakon čega je novinar Ferid Korić u Večernjim novinama napisao veliki tekst sa velikim naslovom 'Gazi Husrev-begova medresa se zatvara nakon 435 godina', jer je na kraju saopštenja stajalo da će, ukoliko se mi ne vratimo, biti obustavljena nastava i da će se škola privremeno zatvoriti", rekao je Spahić.
Puna Medresa policije
Dodaje kako je ubrzo nastupilo vrijeme Kurban bajrama te su svi učenici kao i uvijek otišli kućama, ali kada su se poslije Bajrama vratili, Medresa je bila puna policije, tako da učenici više nisu mogli ući u školu.
"To je teklo do sredine aprila, odnosno sjednice Vrhovnog islamskog starješinstva i Sabora Islamske zajednice u Beogradu, kada je donesena odluka da se ipak niko od učenika ne izbaci iz škole, a učenici su ponovo pozvani na nastavu. Potom su postepeno, prešutno, u Medresu vraćani prethodno amputirani predmeti, turski jezik, pa pedagogija, psihologija, filozofija, logika, sociologija, engleski jezik koji je i sada tu... Uglavnom, Medresa je sa školskim planom i programom, odnosno predmetima, u punom kapacitetu kompletirana školske tek 1993/94. godine. Što se nas tiče mi smo se u međuvremenu snalazili, te 1970-ih godina pošli probijati led kada je riječ o upisivanju fakulteta. Prvi je upisao Sociologiju na Fakultetu političkih nauka Hilmo Neimarlija, pa sam tako i ja 1973. upisao isti taj odsjek. Ipak, sa takvom nepriznatom srednjom školom morali smo polagati prijemne ispite kao i oni koji su završavali trogodišnju srednju školu. No, od 1990-ih je to zaživjelo u punom kapacitetu i ta neravnopravnost je nestala", kaže naš sagovornik.
Profesora Spahića su tokom trajanja štrajka, krajem februara 1972. godine, pozvali na služenje vojnog roka i on je sve vrijeme boravka u vojsci, kao jedan od vođa štrajka, bio isključen iz Medrese, mimo zaključaka i odluke Starješinstva i Sabora IZ-a. "Kada sam se vratio iz vojske, nisam htio otići kući, već sam prvo otišao u Medresu, te su me vratili na nastavu tako da sam okončao peti razred tokom marta, aprila i maja 1973. godine. Osim mene bili su isključeni i druge vođe štrajka, Rešid Bilalić, Fikret Karčić, Husein Dreca, Ahmed Halilović i još neki drugi, ali su svima dozvolili da završe Medresu, jer je to bila neodrživa odluka", prisjeća se Spahić, dodajući kako direktor Dervišević više nikada nije došao na posao kao direktor Medrese, a da je na njegovo mjesto došao profesor arapskog jezika Mehmed Merzić.
Štrajk je, dodaje, pobrao velike simpatije u jugoslovenskoj javnosti, jer su svi bili oduševljeni time da učenici traže više predmeta i više gradiva, između ostalog i tu "mrsku" matematiku, fiziku, hemiju...
Jugoslovenska javnost je bila na našoji strani, posebno nakon teksta u Ninu, a svi pokušaji da nam se podmetne da se nešto iza štrajka krije, da je usmjeren protiv vlasti, politike, IZ-a, reisa, pali su u vodu, samo zato što smo u pisanoj formi, pred svakim i na svakom mjestu, ponavljali iste zahtjeve, ističe.
Najviše su, kaže, o štrajku pisali beogradske Večernje novosti, Politika Ekspres i Politika, a u BiH Oslobođenje, u manjoj mjeri, te više Večernje novine. Od časopisa najviše se angažirao beogradski Nin.
"Sjećam se kada je, koji dan poslije, ujutro iz Beograda vozom došao u Medresu novinar Nina Toma Đađić i zatražio da razgovara sa učenicima koji vode štrajk, te je došao u štrajkački odbor u kome nas je bilo desetorica i tada smo mu dali proglas o štrajku i sve napisane svoje zahtjeve, koji su se u osnovi odnosili na nastavu, plan, program i sadržaj, na vraćanje ovih predmeta iz tri oblasti, a od personalnih zahtjeva da se smijeni direktor Medrese Abdulah Dervišević. I, normalno da smo tražili promjenu svog pravno formalnog statusa, da se nakon vraćanja ovih predmeta možemo upisivati na fakultete. To su bili naši ključni zahtjevi, a smjenu direktora tražili smo jer smo smatrali da je on oličenje te politike i vođenja škole na jedan nepotpun način koji je nedorastao vremenu i prilikama", kazao je.
Islamska zajednica ostajala bez kadrova
Mustafa Spahić napominje kako se nikada nije decidno otkrilo je li odluka iz 1963. godine o smanjenju predmeta u Medresi bila zahtjev partije, politike, tadašnjeg Socijalističkog saveza.
"U javnosti je obrazloženo da je to volja, odluka, zahtjev i želja Islamske zajednice oličene u tadašnjem Vrhovnom islamskom starješinstvu, jer je Gazi Husrev-begova medresa bila pod izričitom ingerencijom VIS-a na čijem čelu je bio reisu-l-ulema, i njihovo je obrazloženje bilo da oni te predmete u Medresi ukidaju samo iz razloga da svršenici Medrese ne bi mogli upisivati Filozofiju, Sociologiju, Ekonomiju, Pravo, Prirodno-matematički fakultet, Medicinu, sve što je izvan potreba Islamske zajednice. Oni su to pravdali činjenicom da najbolji svršenici Medrese upisuju te fakultete, a da je Islamska zajednica, što je bilo tačno i istina, deficitarna sa kadrom, sa hodžama i imamima. Oni su to dakle pravdali višim potrebama islama, muslimana i IZ-a. Teško je bilo svršenike Medrese zadržavati u službi IZ-a, kada u to vrijeme hodže i imami, odnosno vjerski službenici bilo koje konfesije nisu imali ni socijalno ni zdravstveno ni penziono osiguranje, niti su imali stalne plate. Oni su po svršetku vjerskih škola masovno upisivali društvene fakultete, Pravo, Ekonomiju i slično, te postajali profesori, ekonomisti, pravnici, filozofi itd", navodi Spahić.
Na upit sa kakvim se emocijama prisjeća štrajka sa ove vremenske distance, Spahić je rekao: "Jedan muslimanski vladar Španije, Abdurahman III, vladao je 49 godina, od 912. do 961. godine. On je u svome dnevniku napisao da je u životu bio sretan 11 dana. Dakle, ako sam ja kada u životu bio sretan, bio sam sretan kad je taj štrajk bio. Međutim, ako se iz ove perspektive gleda, da tim zahtjevima učenika o kompletiranju i popunjavanju plana i programa i sadržaja rada Medrese nije udovoljeno, da je ostala na onom samo vjerskom programu, s obzirom na sadašnje generacije i na potrebe i interes ljudi, ne bi niko upisivao Medresu, ona bi samu sebe isušila. Jer, nije jedan Bog stvarao svijet, a drugi objavljivao Kur'an. Božije je djelo stvaranje svijeta, a Božija je riječ Kur'an i to se ne može razdvajati. Ne može se Božija riječ razumjeti bez poznavanja Božijeg djela, a to se spoznaje kroz prirodne, egzaktne nauke", naveo je Spahić.
Dodaje kako u štrajku nisu učestvovala samo dva učenika, jer je štrajk bio potpuno dobrovoljan, te da toj dvojici učenika, po instrukcijama iz štrajkačkog odbora, niko nije smio uputiti ni ružnu riječ.
Još jedan sudionik tih dešavanja i član štrajkačkog odbora, Asif ef. Višća, za Klix.ba je istakao kako je u to vrijeme, 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji na sceni bio procvat komunizma, a "učenici su obrazovani i vaspitavani epskim pjesmama i literaturom koja je govorila o Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću i Kosovskom boju, dok u njoj istovremeno nije bilo nijednog pozitivnog muslimanskog lika, a o hodžama se govorilo kao o ljudima bez zuba i sa ulojenim fesom".
"I pored svega toga, u takvom vremenu i atmosferi, ipak, 1967. godine kada sam ja upisivao Medresu, u koju su se primala dva razreda sa 60 učenika, na konkurs se prijavilo 120 mladića. To je Božije davanje, da se u takvim vremenima, kada je zvanje hodže bilo vrlo nepopularno i neperspektivno, za Medresu ipak prijavilo dvostruko više kandidata i ja sam jako ponosan na tu činjenicu. U to vrijeme nije bilo islamskih knjiga, pa su naši profesori, od kojih su mnogi prošli kroz zatvore i torture, pisali skripte iz kojih smo mi učili, a učili smo i iz katoličkih knjiga, jer su one bile jedine dostupne koje su govorile o Bogu. Bilo je to jako teško vrijeme i niko nam nije zavidio što upisujemo Medresu, ali mi smo išli i učili", prisjetio se Višća, dodajući kako je prva muslimanska knjiga odštampana u vrijeme kada je on bio treći ili četvrti razred Medrese.
Teške optužbe i podmetanja
Kada je riječ o štrajku, navodi kako je bilo dramatično, te da učenici nisu ni znali u šta se upuštaju.
"Računali smo s tim da ćemo imati podršku javnosti, jer smo željeli obrazovanje, a to je nešto pozitivno. Međutim, prvi signal da to baš i neće biti tako došao je kada smo ušli u zbornicu i saopćili profesorima svoju odluku. Profesorica, rahmetli Zehra je upitala da li smo svjesni u što idemo i zaplakala je, a ostali su profesori šutjeli. Ubrzo su počeli novinari da dolaze, a vrlo je simptomatično to kako je novinarstvo, koje je odraz političkog mišljenja, u to vrijeme gledalo na taj štrajk.
U BiH su o štrajku pisali Sergej Princip, Zlatko Dizdarević i Mugdim Karabeg, koji je u Oslobođenju napisao kolumnu 'Islam i batina, kako to ružno zvuči', što je mene zaboljelo jer mu je prezime Karabeg, a Ali Riza Karabeg je preveo Kur'an. Glavna poenta pisanja novina u BiH bila je da su se među nas infiltrirali muslimanski nacionalisti i da koriste djecu za svoje ciljeve, što je bila teška optužba, jer su motivi štrajka bili nastavni predmeti. Novinari u BiH su također pisali da su se neki učenici mimo svoje volje priključili štrajku, jer su dobijali batine od drugih učenika. Istina je bila drugačija, a to je da su neki naši učenici koji su u štrajku dobijali batine u policijskoj stanici", prisjeća se naš sagovornik.
Dodaje kako je izuzetak bio Toma Đađić, novinar Nina, koji je po dolasku u Sarajevo učenicima Medrese rekao kako to nigdje na svijetu nema da učenici traže da uče više.
"Ja sam također kao član štrajkačkog odbora bio isključen iz Medrese, pa sam kasnije morao pisati zahtjev da me vrate, te su mi dozvolili i završio sam školu, a kasnije i Sociologiju na FPN-u, koji nam je bio preko zida na Drveniji i koji smo jedino i mogli upisati u to vrijeme. Meni je bilo žao profesora, jer su oni puno više od nas bili svjesni šta taj štrajk znači i šta može donijeti, jer su to ljudi koji su prošli i mučenja i zatvore, ali eto, bilo je to što je bilo", rekao je Asif ef. Višća.
