Kako je Ratko Mladić za četiri godine istočnu Bosnu pretvorio u pakao

"Neuobičajeno detaljna dokumentacija, kad prođeš kroz arhivu, jeste ona Kriznog štaba Opštine Zvornik. Oni su u jednom ili dva navrata mijenjali imena. To je tako detaljno da su odlukama regulisali ukopavanje ubijenih u masovne grobnice, ništa tu nije bilo stihijski, oni su to institucionalno radili, znalo se tačno ko je zadužen za šta. Ima odluka Kriznog štaba u Zvorniku da će štab osigurati lopate. Bratunac je isto tako imao krizni štab. Ti krizni štabovi su suštinski do sredine maja 1992. ključni mehanizam ubijanja i deportacije. U kriznom štabu, formacijski, ako tako mogu reći, sjedi šef lokalnog SDS-a, načelnik opštine, ako je bio iz SDS-a, predsjednik skupštine opštine, šef neke jedinice JNA i šef tzv. Srpske teritorijalne odbrane", naglašava Suljagić.

Krizni štabovi su imenovani u skladu s dokumentom koji je izdao SDS. U decembru 1991. godine SDS je svim opštinskim organizacijama u BiH poslao dokument koji se zvao "Instrukcija o djelovanju organa srpskog naroda u vanrednim uslovima", varijanta A, varijanta B.

"Oni propisuju kako se ponašat tamo gdje su Srbi većina, a kako tamo gdje su manjina. Međutim, oni su se ponašali kao većina i tamo gdje su bili manjina, jer su imali oružje, JNA, paravojne formacije, koje realno nikad nigdje nisu donijele nikakvu vojnu premoć. Njihova uloga nikad nije bila vojna, njihova uloga je bila da dođu da terorišu stanovništvo i u dosluhu s lokalnim SDS-om eliminiraju lokalnu bošnjačku elitu, obično vrlo brutalno", ističe Suljagić.

On dodaje da od aprila do maja 1992. godine postoji nekoliko praksi koje se pojavljuju na isti način u Bratuncu kako se pojavljuju u Prijedoru, a to je ciljano ubijanje elite, masovno ubijanje muškaraca, internacija, zatvaranje u logore, deportacija žena i djece, silovanje, uništavanje kulturnih dobara...

"Uništavali su sve što je podsjećalo na to da su Bošnjaci živjeli tamo, a onda imaš ekskluzivnu operaciju sakrivanja i pokopavanja žrtava. Princip vidiš u Bratuncu, ali i u Zvorniku, Prijedoru, Ključu, gdje god su došli, oni su doslovno išli po knjizi. Prvi korak je preuzmi vlast, otpusti nesrbe iz državnih službi, preuzmi domaće ekonomske resurse, pozatvaraj muškarce, pobij što možeš, popali sela, žene i djecu deportuj, zatim silovanje koje nije bilo oportunističko, već sistematsko", naglašava Suljagić.

Nakon što je srpska vojska osvojila nabrojane gradove, preostalo bošnjačko stanovništo se sklonilo u tri enklave Cerska, Konjević Polje i Srebrenica. Na prostoru u potpunoj blokadi srpske vojske, bez direktnih veza s Vladom u Sarajevu, živjelo je ne manje od 60.000 stanovnika. Suljagić nam opisuje svakodnevni život u spomenutim enklavama, koji je ličio na pakao.

"To je neka kombinacija, ta prva godina, od maja 1992. do aprila 1993. godine, suštinski pakao, da se ne lažemo, to je kombinacija geta, s tim što si u getu mogao ući i izaći, iz koncentracionog logora pod otvorenim nebom. Hrana se mogla nabaviti jedino na najstrašniji mogući način, to je jedan potpuno zanemaren fenomen opsade Srebrenice i genocida u Istočnoj Bosni. Doslovno stotine ljudi je svaku noć izlazilo iz enklave, prolazilo kroz naše, pa srpske linije, ulazilo u svoja sela, u kojima su živjeli ranije, po 10, 20 kilometara iza linije. Kad je nestalo hrane po kućama, onda su brali kukuruz, na bilo koji način, nabrzinu sakupiš nešto hrane, natovariš to na leđa i ponovo u mraku natrag u Srebrenicu. Koliko je tu ljudi izginulo, koje žrtve je taj proces imao, to niko ne zna. To je bila jedna strašna stvar, u jednom trenutku jedini način da dođeš do hrane, jeste da napadneš Srbe", govori Suljagić.

Govori nam da je postojao još jedan fenomen koji je vezan za ratovanje u istočnoj Bosni, tzv. torbari, civili koji su išli u nabavku hrane prateći vojsku.

"Dakle, hipotetečki, armija napada neki srpski položaj, ima 200 vojnika, na 200 vojnika, ovo je hipotetički, koji napadaju neki položaj. Vojsku prati 2.000 civila, koji idu s vrećama i torbama, koji lupaju šerpama, ti znaš da su to gladni ljudi, koji nemaju. Imao si taj fenomen koji nisam čuo da je negdje zabilježen. Civili idu za vojskom nekad i u vatru, samo da bi dograbili vreću brašna itd. Ti odlasci, mi smo to zvali 'ide se u hranu', i ovi torbari, za to ne znam da se dešavalo negdje drugo, zaista ne znam" ističe Suljagić.

Dodaje da je već u junu počelo ponestajati hrane pa su ljudi prvo išli u bošnjačka sela. Međutim, kad je to iskorišteno, te kad su ljudi rasprodali porodično zlato, onda se išlo u bošnjačka sela koja su bila pod okupacijom. Nakon što je i tu nestalo hrane onda je stanovništvo išlo s vojskom. Suljagić nam također objašnjava kakva je direktna veza Mladića sa spomenutim zločinima.

"Postoji direktiva broj 4, iz novembra 1992. godine, koju Mladić lično potpisuje i on naređuje, to je strateški dokument, Istočnobosanskom korpusu, koji će kasnije biti nazvan Drinskim, da je cilj dejstava na ovom područuju da bošnjačko stanovništvo napusti taj prostor. To je dokument u kojem Mladić kompletno stanovništvo Srebrenice, Konjević Polja i Cerske progalašava neprijateljem i legitimnom vojnom metom", ističe Suljagić.

Na kraju ističe da je Mladić prilikom donošenja Strateških ciljeva Republike Srpske 12. maja 1992. bio na sjednici Narodne skupštine RS-a i kazao da je ono što traže od njega genocid, tako da je bio potpuno svjestan težine jednog takvog dokumenta.