Merima je odrasla u Sarajevu iz kojeg je sa devet godina uspjela izbjeći tokom okupacije 1994. godine. Ona je, piše portal Zračnih snaga SAD-a, sa svojom porodicom živjela u gradu koji su okupirale paravojne formacije bosanskih Srba.
Tokom opsade, srpske snage su granatirale Sarajevo teškom artiljerijom dok su snajperisti bez oklijevanja ubijali civile na sarajevskim ulicama, gađali bolnice i škole u kojima su bila djeca i nepokretne osobe.
"Jednog jutra probudila sam se u okupiranom gradu. Ljudi su ubijali žene i djecu. Nisam to mogla razumjeti. Nikad nisam mogla razumjeti zašto to ljudi rade, ali se dešavalo olimpijskom gradu koji je nekada bio omiljena turistička destinacija", kaže Merima za portal Zračnih snaga SAD-a.
Sjeća se da je morala riskirati kako bi se domogla osnovnih životnih potrepština. U to vrijeme bila je tek djevojčica i nije shvatala ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi.
"Sjećam se da smo morali trčati po nekoliko kilometara kako bismo izbjegli snajpere. Čekali smo da se spusti magla i uzimali vodu i hranu", sjeća se 30-godišnja Sarajka čiji je otac nekoliko puta ranjavan.
"Prvi put to se desilo dok smo stajali u redu za mlijeko i hljeb. Sačekali su da se stvori red a onda su granatirali. Moj otac je ranjen u noge. Nekoliko mjeseci nije mogao hodati", dodaje Merima.
Nedugo nakon oporavka, Merimin otac je ponovo ranjen. Ovaj put dok je dostavljao vodu porodicama koje nisu mogle napustiti svoja skloništa i domove.
"Granatirali su kamion u kojem su prevozili vodu. Moj otac je pao na asfalt i slomio vrat. Mislili smo da će umrijeti za tri ili četiri dana. Na svu sreću to se nije desilo. Ljekari bez granica su savjetovali hitnu evakuaciju kako bi život mog oca bio spašen", priča Merima.
Prihvatili su savjet ljekara i krajem decembra 1994. godine uspjeli napustiti Sarajevo.
"Da bismo došli do aerodroma, morali smo proći kroz neprijateljski teritorij. U to vrijeme Zračne snage SAD-a su nadlijetale i bacale humanitarnu pomoć. Nekako smo uspjeli doći do aviona i otići iz Sarajeva", sjeća se 30-godišnja Sarajka.
Iz glavnog grada BiH su otišli u Njemačku odakle su stigli u Maryland u Teksasu. Sjeća se ljubaznosti koju su dobili u ovom američkom gradu kad su tek došli.
"To neću nikada zaboraviti. Sjećam se vojnika zračnih snaga koji su sa mnom igrali karti. Nisam govorila engleski i bilo me strah. U novogodišnjoj noći, sjećam se, hodali smo hodnicima u bazi i vojnici su me pokušali zabaviti. Bio je to gest najveće ljudske dobrote od stranaca koji nikada nisam vidjela i to je imalo velikog utjecaja na moj život", kaže Merima.
Ovakav tretman koji su ona i njena porodica dobili bio je razlog zbog kojeg se odlučila priključiti Zračnim snagama SAD-a.
"Željela sam se nekako odužiti tim nevjerovatnim ljudima koji su pomogli meni i mojoj porodici i biti dijelom nečega što je stvarno prelijepo i nevjerovatno", kaže Merima White koja sada radi kao doktorica u Zračnoj bazi Nellis i na taj način se odužuje za ono što su Amerikanci uradili za nju i njenu porodicu prije dvadesetak godina.
