Kako su odluke Badinterove komisije otvorile put nezavisnoj Bosni i Hercegovini
Badinterovu komsiju koja nosi ovaj naziv prema svom predsjedniku Badinteru, tadašnjem prvom čovjeku Ustavnog suda Francuske, ustanovilo je Vijeće ministara Evropske ekonomske zajednice (danas Evropske unije) 1991. godine, a kako bi ustanovilo pravne sporove i mirno riješilo krizu u bivšoj Jugoslaviji.
Indirektno priznanje nezavisnosti bivših republika SFRJ
Pored predsjedavajućeg Badintera, ovu komisiju činili su i predsjednici ustavnih sudova još četiri evropske države, i to Roman Herzeg iz Njemačke, Aldo Corasaniti iz Italije, Španac Francisco Tomas y Valiente te Irene Petry iz Belgije.
Badinterova komisija utvrdila međunarodne granice u okviru koji je BiH priznata kao suverena i nezavisna država, kao i druge republike iz sastava bivše Jugoslavije.
Naime, Badinterova komisija potvrdila je i nadgledala sve referendume među narodima bivše Jugoslavije, među kojima je bio i onaj bosanskohercegovački.
Kakvo je bilo mišljenje Badinterove komisije? U novembru 1991. godine predsjednik Badinterove komisije dobio je pismo od lorda Karingtona, predsjednika Konferencije o Jugoslaviji u kojem je, između ostalog pisalo:
"Suočili smo se sa krupnim pravnim pitanjem. Srbija smatra da su republike koje su proglasile, ili će proglasiti sopstvenu nezavisnost i suverenitet napustile ili će uskoro napustiti SFRJ koja će uprkos tome nastaviti da postoji. Ostale republike, nasuprot tome, smatraju da nije u pitanju otcjepljenje već dezintegracija i prestanak (postojanja) SFRJ kao rezultat istovremene namjere jednog broja republika. One smatraju da šest republika treba da budu ravnopravni nasljednici SFRJ bez prava bilo koje od njih, ili grupe (republika), da polažu pravo da bude (ili budu) njen nastavljač. Želio bih da Arbitražna komisija razmotri slučaj i formuliše mišljenje ili preporuku koja se može smatrati korisnom."
Zaključci Badinterove komisije
Arbitražna komisija stoga je konstatovala da je SFRJ u procesu raspadanja te da su njene republike izrazile želju za nezavisnošću.
Shodno tome, mišljenje Komisije bilo je da čim proces u SFRJ bude doveo do stvaranja jedne ili više nezavisnih država, problemi granica morat će se riješiti u skladu sa sljedećim kriterijima.
- Vanjske granice će morati da se poštuju u svim slučajevima, u skladu sa načelom na koje se podsjeća u Povelji UN, deklaracijom koja se odnosi na principe međunarodnog prava koji se tiču odnosa prijateljstva i saradnje između država, u skladu sa Poveljom UN, Rezolucija 2625 (XXV) Generalne skupštine UN i u skladu sa Završnim aktom iz Helsinkija, i kojim se inspiriše član 11. Bečke konvencije od 23. avguista 1978. godine o sukcesiji država na planu ugovora.
Demarkacione linije između Hrvatske i Srbije ili između Srbije i Bosne i Hercegovine ili, eventualno, između drugih susjednih nezavisnih država, moći će da se mijenjaju samo putem slobodnog i međusobnog dogovora.
Ukoliko se ne dogovori suprotno, ranije granice poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo. To je zaključak na koji navodi princip poštovanja teritorijalnog "status quo" i naročito princip: "uti posidetis juris qui", - iako prvobitno priznat prilikom rješavanja problema dekolonizacije u Americi i Africi, predstavlja danas princip koji ima opći karakter kako je saopćio Međunarodni sud pravde
U januaru 1992. godine predsjednik Badinter primio je pismo u kojem je lord Karington tražio mišljenje o sljedećem pitanju koje je postavila Republika Srbija: "Da li srpsko stanovništvo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao konstitutivan narod Jugoslavije uživa pravo na samoopredeljenje?"
Komisija je izrazila mišljenje da pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjena granica koje postoije u trenutku nezavisnosti, osim u slučaju da se zainteresovane države suprotno dogovore.
"Ukoliko u okviru jedne države postoji jedna ili više konstitutivnih grupa, jedna ili više etničkih, vjerskih, jezičkih zajednica, ove grupe imaju, u skladu sa međunarodnim pravom, pravo na priznavanje njihovog identiteta", navodi se u mišljenju Badinterove komisije.
Bez prava na odcjepljenja za srpsko stanovništvo
Kako je Komisija istakla u svom mišljenju iz 29. novembra 1991. godine, koje je objavljeno 7. decembra, u skladu sa normama koje sada predstavljaju imperative općeg međunarodnog prava, države su dužne da osiguraju poštovanje prava manjina. Ovaj zahtjev se postavlja svim republikama u odnosu na manjine koje su ustanovljene na njihovim teritorijama.
"Stoga, srpsko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske treba da uživa sva prava koja su prema važećim međunarodnim konvencijama priznata manjinama. Kao i nacionalne međunarodne garancije u skladu sa načelima međunarodnog prava i odredbama poglavlja II nacrta konvencije usvojene 4. novembra 1991. koju su prihvatile ove republike", mišljenje je Arbitražne komisije.
U skladu s tim, Arbitražna komisija zaključila je da srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini ima pravo uživati sva prava priznata manjinama i etničkim grupama međunarodnim pravom i odredbama Nacrta konvencije konferencije za mir u Jugoslaviji od 4. novembra 1991. godine.
Nadalje, pismom iz 20. decembra 1991. godine, upućenim predsjedniku Ministarskog vijeća Evropske zajednice, ministar vanjskih poslova Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine zatražio je da ovu republiku priznaju zemlje članice Evropske zajednice. Tako je međunarodno priznanje nezavisnosti Republike BiH proces koji je započeo donošenjem odluke o raspisivanju Referenduma o nezavisnosti. Republiku BiH prva je priznala Bugarska, prije održavanja Referenduma, a potom su uslijedile Turska, Španija, Libija, Iran, dok je njemačko priznanje dovelo do masovnog međunarodnog priznanja novonastale države.
