Nakon izbora održanih u oktobru 2018. godine u Kantonu Sarajevo dolazi do susreta tzv. Šestorke, različitih političkih stranaka koje se odlučuju, sasvim legitimno, da bez SDA formiraju vladu u KS.
Šestorka (NiP, NS, SDP, SBB, NBL i DF) obećava borbu protiv korupcije, sastavljanje ozbiljnog programa rada, principe po kojima će se djelovati i ciljeve koji se žele ostvariti, a imena budućih ministara nisu bitna.
Imena budućih ministara dolaze tek na kraju, jer navodno Šestorka ne želi da dijeli plijen, nego iskreno da promjeni stanje u zemlji, odnosno kantonu. Nakon nekoliko sedmica tajnovitih pregovora Šestorka javnosti prezentira zajednički ambiciozni Koalicioni sporazum s ciljem unapređenja kvaliteta života građana Kantona Sarajevo. Tekst je zaista pun, blizu 300 principa i mjera djelovanja nove Vlade KS, iz svih oblasti u nadležnosti KS, za sve resore, a centralno mjesto zauzima borba protiv korupcije na svim nivoima.
Tek kada je ovaj sporazum dogovoren, kaže Šestorka, ide raspodjela ministarstava. Imena se najprije ne spominju, osim premijerskog koje pripada Našoj stranci odnosno Edinu Forti, a Elmedin Konaković preuzima upravljanje Skupštinom KS.
Nakon izvjesnog vremena mediji objavljuju poneku informaciju o tome koja je stranka dobila koje ministarstvo, ali imena budućih ministara još nema, jer tek tada Šestorka kreće u potragu za onima koji će sprovoditi dogovoreni program.
Potraga za ministrima
Prva imena koja stranke iznose služe da ih provjeravaju druge stranke te da ih prihvate ili odbiju. Ako se neko ime odbije, traži se drugo prihvatljivo za sve stranke i to traje nekoliko dana, a onda konačno 14. decembra, najbrže u kratkoj povijesti Kantona Sarajevo, javnosti biva prezentirano 12 imena, 12 imena od kojih šira javnost u KS zna za dva: sadašnje ministre Mirvada Kurića i Ismira Jusku.
Šestorka uvjerava javnosti da je KS dobio vladu sastavljenu isključivo od stručnjaka, pri čemu neke stranke naglašavaju mladost predloženih ministara, a neke stranke glasno naglašavaju da većina njihovih ministara nije iz stranke, nego su stručnjaci. Tako odjednom nepripadnost stranci postaje dokaz ozbiljnog i iskrenog reformskog plana.
I tada nastaje logički zaplet, upravo tada kada su saopštena ta imena stručnjaka. Naime, nameće se nekoliko pitanja: Ako su ti budući ministri stručnjaci, zašto nisu bili uključeni u pravljenje programa, osim poznatog Kurića (Kultura i sport) i nepoznatog Harisa Bašića (Privreda). Nisu, jer Šestorka je rekla da će ljude izabrati tek kada se napravi program i raspodijele resori. Ako je Šestorka tek nakon pisanja programa našla stručnjake, onda se pitamo ko je pisao program Koalicionog sporazuma. To nisu bili stručnjaci, to su bili samo pregovarači. U pisanju tog ambicioznog programa nisu uopće učestvovali bilo kakvi stručnjaci, jer da jesu Šestorka bi javnost sigurno izvijestila da osim pregovarača postoje i resorni radni timovi koji rade na programu i transparentna Šestorka bi sigurno barem jednom pokazala te timove i rekla da su se u tim i tim prostorijama sastali stručni timovi za komunalnu privredu i infrastrukturu ili za prostorno uređenje ili obrazovanje ili bilo koji resor.
Ko je pisao program dogovorene koalicije
Ali nisu, jer nije ni bilo tih timova. A ako program nisu pisali stručnjaci, da li je onda taj program stručan? Šta ako predloženi ministri, stručnjaci, kažu da program ne valja – oni bi to mogli, jer su stručnjaci, a Šestorka to nije, jer da jeste, onda bi većina Šestorke sad preuzela ministarska mjesta i ne bi morali uporno dokazivati stručnost predloženih ljudi izabranih tako da svi svima odgovaraju.
Predložena imena se uporno nazivaju stručnjacima, ali tih stručnjaka nije bilo kad je pisan program. Da je bilo, sigurno je da čak i sami članovi pojedinih stranaka ne bi bili iznenađeni predloženim imenima. Da su postojali stručni pregovarački timovi, onda se pojedine stranke ne bi raspitivale po Kantonu o imenima koja su predložila druge stranke, nego bi imale priliku da lično upoznaju stručnjake drugih stranaka i da se izgradi međusobno povjerenje budućih članova vlade i koalicije.
Samo kao primjer, Amela Sofić, Zineta Bogunić i Malik Garibija se u medijima opisuju kao javnosti nepoznati, to znači da su bili nepoznati i većini Šestorke. To nam, zapravo, govori da je glavni kriterij pri izboru imena bila njihova nepoznatost. Šestorka je, naime, dogovorila da se izaberu nepoznata imena, jer nepoznata imena nisu korumpirana, nisu se nikome puno zamjerila, što onda znači da nemaju ni stavove, ideje, namjere koje se ne sviđaju nekome u Šestorki.
Šestorka nam svima poručuje: Bitan je program, a onda je lako biti ministar. To uopće nije uvjerljivo. Šestorka bi bila mnogo uvjerljivija da je za vrijeme pregovora nastupala s programskim idejama i rješenjima i svojim stručnjacima koji diskutuju o problemima, koji javnosti iznose i obrazlažu rješenja tih problema.
Ovakvim eksperimentom u sastavljanju Vlade KS nisu napravili vladu stručnjaka, nego su pokazali da oni, zapravo, u svojim redovima uopće nemaju izgrađenih stručnjaka. Ili nema onih kojima mogu vjerovati. Ili nemaju onih koji vjeruju u predloženi program. Ili nema onih koji žele raditi. Upravo ovi zaključci na kraju su ono što kod dobronamjerne javnosti u KS budi sumnju da Šestorka uopće zna šta hoće, kako će i s kim će. Osim što neće sa SDA.
