Kardinal Puljić za Klix.ba: Zabrinut sam za Bosnu, Evropa je predugo tolerirala ovo glupo stanje
"Svim vjernicima katolicima želim sretan Uskrs, a također i pravoslavcima jer isti je dan za sve kršćane svetkovina Uskrsa, pa želimo da im bude sretan i blagoslovljen Uskrs. A svim našim komšijama, s kojima dijelimo radost zajedništva, neka bude ugodne dane", poruka je je kardinala Puljića.
Gospodine Puljić u kakvom ozračju vjernici katolici, Hrvati, dočekuju ovogodišnji blagdan Uskrsa u BiH
Bez obzira kakva situacija bila, vjernik upravo Boga doživljava u svojoj konkretnoj situaciji, da li je ona lijepa ili manje lijepa. Tako da slavlje Uskrsa osmišljava svagdanji život. U slavlju Uskrsa proživljavamo ono što je Isus proživio kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće. Tako da i vjernik, promišljajući taj Isusov čin, osmišljava svoj životni korak, svoj životni put. Tako da uvijek može da nosi jednu nadu, jedno pouzdanje u Boga. Katolici ove zemlje slave Uskrs i kroz pripravu koju su imali u ove dane, posebno kroz korizmu. Ta priprava se posebno ogleda kroz pojedine osobne žrtve, kroz post i pokoru, kroz djela ljubavi, pomoć bližnjemu, kroz pojačanu molitvu. To je sve zapravo duhovno pripravljanje, a onda je tradicija duboka u našem narodu da se kroz korizmu obavlja molitva križnog puta, razmatrajući muku Kristovu.
A onda je priprema za Uskrs i redovna ispovijed, ko se može ispovjediti. Treba obaviti i sakrament ispovijedi, a to znači kajanje za svoje grijehe i dobivanje oproštenja grijeha. Onda na poseban način priprema se odvija i kroz pomirenje sa drugima. To su sve pripreme da se može doživjeti Uskrs u duši. Doživjeti Boga blizoga, da bi i mi postali bliži jedni drugima. Zapravo, to sve pomaže čovjeku da svoju krutu stvarnost, koju proživljava bez obzira kakva ona bila, osmisli upravo iz vjere i da doživi da nikad nadu ne izgubi. Da ga nada nosi unatoč svim situacijama koje proživljava.
Uskrs se veže i uz žrtvu i život na zemlji koji je često težak i nosi mnogo izazova. Kakvi izazovi tište bh. katolike, Hrvate danas u BiH?
Moramo biti realni, Hrvati, katolici neke probleme proživljavaju zajedno sa svim drugima. Jedan od tih je i osjećaj neriješenih političkih pitanja, neuspostavljanje jednakopravnosti, problem zaposlenja, onda pitanje povratka i ostvarenja svojih vlasničkih prava. To su sve pitanja koja svi proživljavaju. Međutim, na poseban način Hrvati katolici proživljavaju jedan osjećaj da tamo gdje su manjina teško ostvaruju svoja građanska i ljudska i politička prava. Na poseban način teško je doći do zaposlenja. Unatoč svemu tome, mi nikad nismo doživjeli vrijeme da je to dobro vrijeme. Svako vrijeme ima svoje breme.
Ovo vrijeme je naše vrijeme. U ovom vremenu mi Hrvati, katolici moramo postaviti pitanje što možemo učiniti da tu nepravdu, koja je na neki način legalizirana nakon rata, ispravimo i da postignemo jednaka prava ove zemlje, sa drugim narodima i vjerskim zajednicama, da budemo jednakopravni. To sad u prvom redu mi moramo htjeti, a onda moramo sa našim susjedima istinski razgovarati da svi shvatimo - ono što želimo sebi, moram priznati drugome. Tada se stvara pozicija uvažavanja drugoga i drugačijega, jednakih prava na ovoj zemlji. Međutim, kad je u pitanju vjernički život, vjernik mora biti hrabar.
Suočiti se sa izazovima života ne znači bježati od žrtve. Niko u životu nije uspio ko se nije napatio. Čovjek mora shvatiti da se kroz žrtvu i patnju može nešto ostvariti. Ta žrtva i patnja nije protiv nekog već za realiziranje onih vrednota koje su itekako važne za život. Zato smatram da je prevažno ohrabriti ljude i na poseban način stvarati kod ljudi tu dobru namjeru, tu pozitivnu energiju. Nama nema druge nego zajedno na ovim prostorima živjeti.
Meni je žao što se moramo kritički osvrnuti. Prvo su prekasno došli da i oni nešto počnu razmišljati. Pustili su tako dugo vremena da ovako glupo stanje ostane. Sad se sjetili da je trebalo ovo, trebalo ono. To nije jednostavno rješavati jer je došlo do okoštavanja i jednog nenormalnog stanja. Svakako, treba stvoriti stanje da ova država BiH ne pripada više onima koji su jači, nego svima jednako. I da svi jednako žive ovdje kod kuće u BiH. Zato mora biti hrabrosti da se neke stvari izmjene koje su se skamenile, mora se stvoriti ozračje. Mi jednako moramo imati prava na svim prostorima BiH. Sad kako će to Evropa riješiti, kako će Amerika riješiti, to vam ja ne znam. Ali mi u BiH moramo znati. Ne smijemo dozvoliti da nam drugi rješavaju probleme bez nas. Treba da mi riješimo pa će i oni morati uvažavati nas.
Jeste li zabrinuti za Bosnu i Hercegovinu? Nedavno smo imali proteste koji su počeli s opravdanim zahtjevima za socijalnu pravdu, a završili rušenjem institucija.
Ne mogu biti indiferentan. Ne mogu biti, bez obzira kako se stvar razvija. Razumljivo je da su socijalne prilike vrlo teške i vrlo sam tužan što je vlast nekako otupjela prema potrebama naroda. Nema strateških programa. Više se prepucavaju čija će biti glavnija. Često put stranka je važnija od naroda. I tu su ozbiljne poteškoće. Čini mi se da tu nije samo lokalna razina u pitanju. Ima tu većih sila koje igraju svoju jednu igru. Treba shvatiti. Svaki narod koji želi za sebe, mora priznati i drugome. Moramo shvatiti da ono što trebamo učiniti, moramo zajedno činiti. Da budemo ljudi sa svojim sigurnostima na imovinu, sa ljudskim pravima, identitetom vjere, nacionalnim, kulturnim i da to jednako vrednujemo.
U javnom mnijenju je još previše mržnje koja se lako zapali i nahuška protiv drugog. Lako se izmanipulira... Zato mi je žao što sa tim socijalnim nemirima idemo rušiti ono što je još ostalo. To meni smeta. Volio bih da nađeno ljude odgovorne koji će istinski stvarati strategiju razvoja i života. Ne samo otvarati trgovine, već proizvodnju, od svog rada živjeti.
Može li biti gore?
U narodu se kaže: 'Ne daj ti Bože gore'. Uvijek može gore biti. Ne smijemo kukati, moramo nešto učiniti. Od kukanja se neće ništa promijeniti. Mi moramo stvoriti dobru volju, ozračje uvažavanje jedni drugih međusobno. Ne može se ova zemlja izgraditi da neko bude jači, neko slabiji. Moramo stvoriti ovu zemlju da smo svi jednakopravni i kod kuće.
Sarajevo će 30. aprila u središtu grada dobiti spomenik papi Ivanu Pavlu II. Kakvi su Vaši utisci i kako doživljavate ovaj događaj?
Taj papa je kroz veoma teške dane, ja to ne mogu nikad zaboraviti, najviše, čak 263 intervenirao za BiH, za mir u BiH. To nije učinio ni za jednu drugu zemlju. Ne možemo zaboraviti papu koji je dva puta došao u BiH. Taj spomenik je jedan znak. To je poruka. A i taj znak je poruka za ono što je on želio, a to je mir u ovoj zemlji. Ja bih htio da ova godina bude početak novoga rada za izgradnju mira i perspektive za ovu zemlju. Ova zemlja je lijepa i bogata, samo je treba znati voljeti i izgrađivati. Papin spomenik će biti poruka za ono što je on toliko želio, a to je mir ovoj zemlji. Očekujem u javnom mnijenju da to tako prihvatimo. Upravo radi onoga jer se on toliko borio da bude mir u ovoj zemlji i hodočastio je kao hodočasnik mira. Smatram da spomenik treba biti spomenik mira u ovoj zemlji.
Koliko ste zadovoljni saradnjom sa Islamskom zajednicom u BiH i novim reisu-l-ulemom Husein ef. Kvazovićem?
Moj je dojam da je reisu-l-ulema sada istinski vjerski vođa i da istinski zastupa moralna načela. Vrlo je otvoren da dijalogiziramo. Mene to raduje i do sada smo imali konstruktivne kontakte i nadam se da ćemo nastaviti tako.
Šta će biti sa fenomenom Međugorja? Hoće li papa Franjo priznati Međugorje?
Komisija za Međugorje je sav svoj rad završila i preko Kongregacije za nauk vjere predala papi i sad je na papi odluka. Ne mogu reći kad će to uraditi. To je sad u nadležnosti pape Franje i očekujemo njegov glas.
